Tako je bilo od prvog dana zajedničkog života, sada već dalekog 21. novembra 1949. godine u njihovom rodnom Nevesinju, i očuvalo se do današnjih dana u Novom Sadu, gdje su ratnih devedesetih stigli iz rodne Hercegovine.
Još uvek krepki, bistrih misli i dosta očuvanog zdravlja, simpatični vremešni Kovačevići, odmah na početku razgovora za “Novosti” vele da tajni recept za dugovječan brak nemaju. Ipak, savjetuju bračnim drugovima da budu dobri jedno prema drugom, i da znaju kada treba da popuste.
“Jesam, boga mi, ja mom Andri dosta toga popuštala. Evo ga, neka kaže – iskreno će simpatična baka Sofija, gledajući u svoju prvu i jedinu ljubav u životu. – Bila sam u teretu, radila i muški i ženski posao, ali sam muža dobro pazila, a i on nije bio loš za mene. Nismo se svađali i nikada nije povisio ton na mene. Puno razumjevanja smo imali jedno za drugo, a imamo ga i dalje. Danas se svašta dešava, tuku se, svađaju, razvode…
Mada slabije čuje, deda Andrija, pažljivo upijajući svaku Sofijinu reč, vragolasto dodaje da je i on znao da ućuti kada se ona naljuti.
” Moja Sofija je bila izuzetno lijepa djevojka i zato sam se zagledao u nju”, otkriva nam Andrija šta se dešavalo u rodnom Nevesinju dok je momkovao.
“Kad sam vidio tu ljepotu, hteo sam je odmah poljubiti. Verujem u veliku ljubav, i nikada moju ženu nisam prevario, niti bih to ikada učinio. Vrijedna je bila, lijepo kuvala, pravila kolače, podizala naše troje dece, sina i dvije kćeri, brinula o svemu. Uz sve to, bila je i dobar ekonomista”.
Prisjećajući se davno prošlih vremena i mladalačkih dana, Kovačevići se i danas, posle 73 godine bračnog života, sjećaju tog Aranđelovdana 1949. godine kada su se jedno drugom zakleli na vječnu ljubav i u dobru i u zlu. Vjenčanje je obavljeno u opštini pred matičarem, ali je Andrija, iako komunista i učesnik u Drugom svetskom ratu, pristao da svojoj ljubavi ispuni želju i da poslije građanske ceremonije, sveštenik očita očenaš.
Zaslugu za dugovječnost njihovog braka, kako vele Kovačevići, ima i to što su se uvijek dogovarali kako i šta će raditi, bez trzavica. Priznaju da se vole i danas, a na naše pitanje ko koga više, zagonetno se smješkaju i neće da kažu. Ipak, Sofija, na čijem licu su još vidljivi tragovi nekadašnje lepote, odvažila se i kazuje da je ona Andru “stotinu hiljada puta više voljela i pazila”.
“Da ga prst zaboli, meni je tuga”, kaže Sofija.
Potvrđujući Sofijine reči, Andrija s osmjehom dodaje da zato nikad nije išao drugim ženama.
Kovačevići su nedavno u akciji novosadskog Crvenog krsta “Za sunčanu jesen života” ponijeli titulu supružnika sa najdužim bračnim stažom, a pažnja koja im je tada ukazana, laska im.
Vremešnom bračnom paru, svakodnevno u pomoć priskače rođaka Mira. Ode u nabavku, da plati račune, razgovorom im prekrati vreme. Sofija ponekad, kako sama kaže, bude ljubomorna, jer Mira više pažnje posvećuje Andriji.
Kovačevići su izrodili troje dece, sina Radmila kojeg je životni put odveo u Kanadu, i kćeri Radoslavku koja s porodicom živi u Australiji, i Persu, u obližnjem Veterniku.
Ponosni su Sofija i Andrija na svoje potomstvo, jer su im podarili sedmoro unučadi i 11 praunučića.
Iako Andrija na televiziji voli da gleda političke emisije i vijesti i prati dešavanja u svijetu, strahujući da ne doživi još jedan rat, a Sofija radije muzičke emisije, kviz “Slagalicu” ne propuštaju.
“Pratim sport i navijam za Đokovića. Najbolji je na svetu i nema mu premca”.
Izvor:Večernjenovosti/Foto:N. Karalić