Dovoljno je za jednu ženu reći da ima crni pojas, pa da bude jasno koja je to volja, upor­nost, neustrašivost i spre­mnost da se okuša u nečemu u čemu bi mnogi vidjeli rizik i opasnost. Neobično je bilo, prepričava Sanja, kad na bo­rilište izađe kata tim koji su činile tri sestre – ona, nje­na sestra bliznakinja Vanja i treća Bogdanka. Kao vrhun­ski tim godinama su pobje­đivale na svim takmičenjima i iako je njih djece u porodici bilo šestoro, bile su uzdani­ca i očeva najveća nada. Ta­ta je bio zadovoljan što kćer­ke osvajaju brojne medalje u karateu, ali nekako je najvi­še želio da donesu diplome sa fakulteta.

“U vrijeme mog djetinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni duh kod mene, ne znam, ali već kao mlada postavila sam cilj da ću nadmašiti svoju majku u broju djece. Rodiću sedmoro, rekla sam, a tata mi je go­vorio „Završi ti, kćeri, prvo fakultet, pa onda rađaj ko­liko hoćeš“.

Sanja je upisala fakultet, a diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece i ne­očekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakul­teta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk djevojke, ugled u druš­tvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. A djeca su sva za ponos. Iri­na (22) i Hristina (21) zavr­šavaju Muzičku akademi­ju u Beogradu, sin Vladimir (19) je student, Nikolaj (17) je učenik Bogoslovije, a Da­mjan (14), Maksim (12), Va­silije (9) i Pavle (4) tek će bi­rati svoja zanimanja.

Srušila je sve stereotipe

“Za mnoge je neobično da čuju rečenicu: „Trenutno ih je samo četvoro kod ku­će“. Često me ljudi pitaju da li sam opet u drugom sta­nju, pa se šale sa mnom da je trudnoća moje pravo sta­nje, a ja se smijem jer sam svjesna hrabrosti s kojom sam iskoračila u majčinstvo. Sru­šila sam i stereotip o tome da višestruke trudnoće na­rušavaju izgled ženinog tije­la”,  priča Sanja s osmijehom.

Odavno su već uigran tim i sve djeluje lako, ali nije odu­vijek tako bilo. Sanja i Zoran su se upoznali slučajno, kao što se svi mladi zapravo upo­znaju, na sjedeljci s društvom. Nije ovaj susret doživjela oz­biljno kada je rekao da po­hađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavajuću karijeru kara­tea pred sobom.

– Znala sam da svešte­nički poziv zahtijeva ogromnu disciplinu i odricanje, a zna­la sam i da je odrastao u do­mu za djecu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom, i da ima potpuno neizvjesnu budućnost, ali ipak je bio svjestan da je prava že­na vrijednija od biserja – sjeća se Sanja njihovog početka.

Ona je, s druge strane, bila kćerka imućnih rodite­lja, djevojka velikog potenci­jala, s planom da ide u Beo­grad na studije i nastavi da napreduje u karateu, zajed­no sa sestrama. I pored in­sistiranja roditelja da nastavi školovanje, naredno ljeto, kad je Zoran opet došao na ras­pust, bilo je presudno.

– Do kraja njegovog ško­lovanja svaki dan sam mu pi­sala pismo i čekala.

Zoran se, kao mladi bo­goslov, oženio i postao sve­štenik, a Sanja napustila sve i otišla s njim u malo razru­šeno selo pokraj Dervente, gdje je potrebno pokrenuti povratak raseljenih.

“Dnevno spremamo po 30 obroka”

Tokom razgovora Sanja i Zoran nijednom riječju ne go­vore da im je bilo teško. Tu su dobili troje djece, živeći s vremešnim povratnicima, u lošim životnim uslovima. Al’ ko voli, taj i Boga moli, pa se oni ovog vremena sjećaju kao srećnog i neponovljivog. Ubr­zo su dobili premještaj u Bi­jeljinu, gdje žive i danas, on kao starješina Saborne crkve, a ona kao student na maste­ru iz pedagogije, na Pedagoš­kom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pričaju kako dnevno pripremaju 30 obroka, samo za njih. Kažu da je prijateljima zabavno da vide njihov špajz koji izgle­da kao omanja prodavnica, piše Žena Blic.

 “Tek da nas vidite u na­bavci, sve kupujemo na pa­kete, a sad, u septembru, paket od stotinu školskih svezaka”, smiju se uglas.

Vikendima i tokom ras­pusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je njihova sam­sonovska, gigantska snaga u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći sku­pa, iznova se napajaju s tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica daje. Da sve bude nevjerovat­nije, Zoran ima rođenog bra­ta koji takođe ima dvije kćer­ke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.

Velika porodica je, kaže za kraj Sanja, kao sportski klub, kao reprezentacija. A svaki klub, da bi bio uspješan, mora imati i trenera i kapi­tena. Tajna njihovog uspjeha je smjenjivanje na te dvije po­zicije. I ljubav koja im uvijek osvjetljava put.

Izvor:Žena Blic