Penzionera Cvjetka Vujanovića (71) često ćete vidjeti na bijeljinskom gradskom trgu, gdje tiho i nenametljivo prolaznicima nudi svoje rezbarije od drveta. Cvjetko u penzionerskim danima od drveta izrađuje konje sa zapregama i drvene kašike. Kaže da na taj način ubija dosadu, a ponešto i zaradi za životne troškove.

“ Provedem ovdje po nekoliko sati. Ovo su dani miholjskog ljeta, još uvijek je podnošljivo na otvorenom. Kašike od javorovog drveta nudim po 2,5 KM, a ove moje konjiće, koji će mnoge podsjetiti na djetinjstvo i neka ljepša vremena, nudim po 25 do 30 KM. O cijeni se uvijek možemo dogovoriti”.

Cvjetko je zadovoljan svojim životom, iako je penzija skromna, oko  400 KM. Živi sa suprugom, a s neskrivenim ponosom priča da, osim unuka, ima i jedno praunuče, dječaka Luku starog dvadeset i dva mjeseca.

“Djeca su vam danas najveće bogatstvo. Prvo unuče dobio sam u četrdeset i trećoj godini, praunuče u šezdeset i devetoj godini. Moj otac je sa svojom suprugom, mojom majkom, u Požarnici izrodio devetoricu sinova i tri kćerke, a oženio se u svojoj šesnaestoj godini. Radio je u rudniku. Niko od nas nije bio žedan i gladan. Nekada su mladi puno ranije stupali u bračne veze, te su i njihovi  roditelji puno ranije  sticali status baka i djedova. To danas nije slučaj. Sve se okrenulo naopačke”, priča penzioner Cvjetko Vujanović.

Bijeljina.com