Mještani Malog Orašje i Dubone izjavljuju kako je cijelo selo obavijeno tugom 5 mjeseci te kako se nikada neće oporaviti.

Ubio nam je djecu. Cijelo selo je obavijeno tugom. Nikada se nećemo oporaviti izustili su meštani, a ulice su sada gotovo puste, prozori kuća skriveni iza spuštenih roletni, vrata čvrsto zaključana, piše Blic.

Na tim ulicama, ubica je zaustavio vozilo sa oružjem spremnim za zločin. Fudbalsko igralište i školsko dvorište postali su poprište tragedije, dok je rafal metaka iz kalašnjikova prekinuo bezbrižne snove devetoro mladih ljudi. Tog četvrtka, 4. maja, nisu ni slutili da će to biti njihov posljednji dan života.

“Dan je proticao uobičajeno, kao i svako veče, okupio sam se sa društvom. Bili smo na Ravnom Gaju, kada su se oko pola 11 zaustavila neka kola. Nismo obraćali pažnju jer smo očekivali još prijatelja. Izašao je iz auta i samo rekao “lezite dole”. Nasmijali smo se i pozvali ga da nam se pridruži na piću. Ali umjesto toga, počeo je da puca po nama” ,opisao je Jovan, jedan od preživjelih svjedoka masakra u Malom Orašju.

Na Ravnom Gaju nasilno su prekinuti snovi šestorice prijatelja, dok je u školskom dvorištu Dubone oduzet život bratu, sestri i njihovom drugu. Mjesta koja su nekad bila ispunjena smijehom sada su preplavljena tugom, osvijetljena plamenom svijeća, spomenicima i buketima bijelih ruža. Svakoga dana, porodice tih mladih duša postavljaju isto pitanje: “Zašto su im djeca ubijena? “

Malo Orašje: “Tužno selo”

U Malom Orašju, diječiji smjeh koji je nekada odzvanjao sada je zamijenjen tišinom koja je nepodnošljiva. Kuće, nekada topli domovi, sada su postale svjedoci nesagledivog gubitka.

Jedva da je bilo prolaznika, koji su prolazili pognute glave. Pogledi su se rijetko susretali, a kada bi se to desilo, bili su ispunjeni osjećajem koje nije zahtjevalo puno riječi.

“Nisam mogla da povjerujem da su mrtvi. Još uvijek mislim vratiće se. To su bili divni momci, pravi domaćini. Vrijedni, radni, vaspitani. Nikad nisu pravili probleme. Znate, ovo je sada tužno selo. Od tog dana, sve je utihnulo”, rekla je baka kroz suze.

Na banderama koje stoje uz put, zalijepljeno je cvijeće sa umrlicama ubijenih momaka. Svaka druga kuća postala je platno za izražavanje sjećanja na njih. Na jednom bijelom zidu uz nacrtanu svijeću koja gori napisano je: “Živite! Kad zatvorim oči, videjćemo se na drugoj strani!”

“Ljudi u selu više ne slave kao nekada. Samo prije dva dana, trebala je biti velika svadba, ali nisu htjeli da prave veselje. Vjenčali su se u tišini, bez muzike. Malo Orašje je malo selo, mi smo svi kao porodica. Ne možemo da prihvatimo da ih više nema”pričaju mještani.

U tom moru nemoći, ispred lokalne prodavnice u Malom Orašju ekipa Blica primjetila je jednog starca obučenog u crno. Njegove oči, krupne i plave, odražavaju duboku tugu… Prišli smo mu, nesvjesni da je to upravo onaj deda koji je prije tačno pet mjeseci izgubio dva nevina unuka – Petra i Marka, ali i da je njegova unuka teško ranjena.

“Sve što sam ikada volio, sve što mi je donosilo radost, sada je nestalo. Moja djeca, moji najmiliji unuci.. sve su to sada samo uspomene”, rekao je deda, glasom slomljenim tugom, dok su mu suze klizile niz lice.

Na mjestu gdje je ubijeno šest mladića, stoje veliki buketi cvijeća i izgorele svijeće. Novo postavljene klupe pružaju tiho utočište, dok se okolina čini da je utihnula pod teretom gubitka. Ponekad se čuje cvrkut ptica, dok jak vetar donosi svoj glas tišini.

U tom miru se probija jecaj. Baka i deka, obučeni u crno, prilaze očiju punih suza da zapale svijeću unuku.

“Mog Ace, mog lijepog unuka, više nema. Ubijen je, ni kriv ni dužan. Nikome ništa nije uradio, život je tek bio pred njim. Trebali smo da slavimo punoljetstvo, a mi smo ga sahranili. Njegova majka nije uopšte dobro, svi mi. Ne možemo da dođemo sebi”, rekla je baka stradalog mladića kroz suze.

Dubona, koja je nekada bila idilično mesto, sada je obavijena sjenkom tragedije. Školsko dvorište, nekada prepuno života, sada je postalo poprište straha i gubitka.

Na klupi u školskom dvorištu sedeli su brat i sestra – Milan (22) i Kristina P. (19) i njihov drug Dalibor T. (25). Vrijeme su provodili sa prijateljima u opuštenom razgovoru, nesvjesni tragičnih dešavanja koja će se odigrati za samo nekoliko minuta.

Nakon pucnjave u Malom Orašju, Blažić je sjeo u automobil i krenuo ka selu Dubona, koje je smješteno desetak kilometara južno od Orašja. Tamo je počinio još jedan stravičan zločin, odnoseći živote policajca Milana, njegove sestre Kristine i njihovog prijatelja Dalibora.

“Tijela te djece cijelu noć su bila na ulici”

Danas, na tom mjestu, gdje su nekada sjedeli, nalazi se buket, a iznad njega se proteže mural koji svjedoči o mladalačkoj radosti. Zid škole, nekada bijele boje, sada je ofarban crnom, a fokus je na očima i osmijehu troje mladih ljudi, pred kojima je bio čitav život.

“To su bila omiljena djeca sela, svi smo ih obožavali. Djevojci koja je bila sa njima amputirana je ruka. To veče nikada nećemo zaboraviti. Tijela te djece cijelu noć su bila na ulici. Njihovi roditelji su kao biljke, više i ne žive. Nema više djece na ulicama, ovdje više ništa neće biti isto”, rekla je drugarica ubijenog brata i sestre.

Nikakve reči ne mogu opisati bol koji su ti mladi ljudi i njihove porodice osjetili tog sudbonosnog četvrtka, 4. maja. Ništa ih nije pripremilo na to da će taj dan postati njihov posljednji dan života. Ovaj zločin je ostavio ožiljke koji će zauvijek pamtiti ove zajednice.

Iza rešetaka Uroša Blažića policija je uhapsila u selu u okolini Kragujevca. Nakon izvršenog masakra u okolini Mladenovca, Blažić je oteo taksi vozilo, kojim se dovezao do naselja Grošnice, gdje se sakrio u ujakovoj šupi.

Nakon hapšenja, masovni ubica priznao je svoje zločine pravdajući ih nepravdom društva koje se reflektovalo na njega.

Još je i izjavio i da su mještani stvarali zaveru protiv njega, da se o njegovom ocu pričalo loše i da je kriminalac, a okidač da pobije ljude bilo je i navodno ismijavanje u školi jer je, kako kaže, tamnije puti.

Psihijatrijskim vještačenjem je pokazano da je Blažić u trenutku svog krvavog pira bio u svjesnom i uračunljivom stanju.

Urošu Blažiću, koji i iza rešetaka pravi incidente, pritvor je produžen do 30. oktobra. Maksimalna kazna koju može da dobije je 20 godina robije za devet oduzetih mladih života, jer u trenutku zločina nije imao punu 21 godinu.

Izvor: Srpska info