“Nova godina je samo još jedan dan – ali ljudi u nju unesu sva svoja očekivanja.” – Carl Jung

Svake godine, čim se upale lampice i počnu odbrojavanja, društvo nam pošalje istu poruku:

Vrijeme je za novi početak. Vrijeme je da se promijeniš. Vrijeme je da budeš bolja verzija sebe. I upravo tada – paradoksalno – mnogi se osjećaju lošije nego ikad.

Kao psiholog i porodični psihoterapeut, mogu posvjedočiti da se upravo u danima pred Novu godinu, ali i odmah nakon nje, značajno povećava broj ljudi koji se javljaju na psihoterapiju. Ne dolaze zbog slavlja. Dolaze zbog pritiska. Zbog osjećaja da kasne u životu. Da nisu ispunili očekivanja – svoja ili tuđa. Da “nisu tamo gdje bi trebali biti”.

Često čujem rečenicu: “Ne želim više da budem ona stara ja.” Iza nje rijetko stoji želja za razvojem.

Mnogo češće stoji umor. Razočaranje. Preopterećenost.

I tiha misao da s nama nešto nije u redu.

Pritisak koji posebno pogađa mlade

Ako je odraslima teško, mladima je često nepodnošljivo.

Oni odrastaju u svijetu u kojem se uspjeh mjeri lajkovima, izgledom, novcem i brzinom postignuća. Društvene mreže ne prestaju ni za praznike – tada su čak i glasnije. Svi su sretni, zaljubljeni, uspješni, bogati, ostvareni.

A mladi se, s druge strane, pitaju:

– Zašto ja nisam tamo gdje su oni?

– Zašto još ne znam šta želim?

– Da li kasnim?

U praksi sve češće susrećem mlade ljude koji osjećaju anksioznost, krivicu i strah od budućnosti – ne zato što su lijeni ili neambiciozni, nego zato što su odrasli pod konstantnim pritiskom da moraju biti “više”.

Istina koju rijetko ko kaže

Nova godina ne donosi promjenu sama po sebi.

Kalendar ne liječi rane.

Odluke donesene iz straha rijetko traju.

Većina novogodišnjih odluka propadne ne zato što ljudi nemaju snage, već zato što promjenu pokušavaju napraviti iz osjećaja da nisu dovoljno dobri. A promjena koja počinje iz srama gotovo uvijek završi razočaranjem.

U terapiji često ponavljam:

Promjena nije eksplozija – ona je proces.

Ne mora početi 1. januara.

Ne mora biti velika da bi bila vrijedna.

Ponekad je najveći napredak to što smo preživjeli tešku godinu.

Ponekad je uspjeh to što smo priznali da nam je teško.

A ponekad je hrabrost – ne mijenjati se, nego prihvatiti sebe takvog kakav jesi u ovom trenutku.

Možda je ovo prava novogodišnja poruka:

Ne morate postati nova osoba.

Ne morate imati plan od deset tačaka.

Ne morate znati sve odgovore.

Možda je dovoljno da u Novu godinu uđete s malo više nježnosti prema sebi.

Da se ne mjerite tuđim uspjesima.

Da ne bježite od sebe, nego da sebi date vrijeme.

Jer prava promjena ne dolazi uz vatromet.

Dolazi tiho – onda kada prestanemo da se kažnjavamo zbog toga što smo ljudi.

Izvor: Nezavisne / Autor: Maja Savanović Zorić / Foto: Ustupljena fotografija/Nezavisne