Vijest da je učenik drugog razreda srednje Ugostiteljsko-ekonomske škole u Prijedoru počinio samoubistvo prije nekoliko dana, potresla je javnost.

Kako je Srpskainfo pisala, ovo nije jedini slučaj koji je potresao taj grad. Prije pola godine, učenik drugog razreda Elektrotehničke škole u Prijedoru, takođe je počinio samoubistvo vješanjem.

Ovo je po mišljenju psihologa i stručnjaka, veliki problem o kojem ne bi smjelo nikada da se ćuti.

Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut iz Prijedora, koja je i sama majka dvoje tinejdžera, kaže za Srpskainfo da se svakog dana svijet djetinjstva i roditeljstva mijenja.

– Nekada su roditelji znali „šta im je činiti“ – jer je društvo bilo konzistentno, pravila jasna, vrijednosti stabilne. Danas roditeljstvo liči na hod po žici između očekivanja, straha i preplavljenosti. Djeca se povlače u telefone, roditelji u umor, a između nas ostaje tišina – priča Savanović Zorić.

Kako kaže, mladi danas znaju više o mentalnom zdravlju nego ikad prije. Govore o anksioznosti, napadima panike, nesanici, osjećaju praznine. Prate sadržaje na Instagramu i TikToku koji se bave emocijama, odnosima, čak i traumom. Ali istovremeno, kako kaže, nikada nisu bili udaljeniji od svog stvarnog unutrašnjeg doživljaja.

-Njihovo samopouzdanje nerijetko zavisi od broja lajkova, a njihova vrijednost od toga kako izgledaju na kameri. Idealizovane slike savršenih tijela, odnosa i života na društvenim mrežama postaju normativ koji niko, pa ni oni, ne mogu dostići. A kad to ne uspiju – stiže osjećaj neadekvatnosti, usamljenosti i sumnje u sebe -precizira Zorićeva.

Gdje su roditelji u toj priči?

Kako navodi, u pokušaju da zaštite, obezbijede, da „ne pogriješe“, mnogi roditelji postaju ili prezaštitnički ili emocionalno odsutni.

-Moderno roditeljstvo često je zatrpano savjetima, kritikama, knjigama i tutorijalima, ali rijetko se govori o tome koliko smo kao roditelji iscrpljeni, zbunjeni i ranjivi. Nismo odgajani u svijetu u kojem se govorilo o emocijama. Mnoge od nas nisu nikad pitali „kako si zaista?“ – pa sada ne znamo kako to pitati ni vlastito dijete. Živimo u vremenu u kojem je roditeljstvo postalo stalna borba između prevelikog znanja i premalo podrške – smatra Savanović Zorić.

Pojašnjava da u školama u kojima radi već 15 godina, svakodnevno vidi koliko djeca vape za kontaktom. Ne za savjetom, ocjenom ili „poslaganom“ porodicom – nego za osjećajem da ih neko vidi, čuje i razumije.

-Djeca često ne govore jer misle da ne vrijedi. Jer kad su govorili – nismo ih čuli. Ili smo odmah popravljali, nudili rješenja, gasili emocije: „Ma nisi ti to tako mislio“, „Proći će te“, „Šta ti fali“, „Imaš sve“. A sve što su tražili bilo je da ih neko samo sasluša – kaže Zorićeva.

Savanović Zorić upozorava i da preventivni programi u zajednici gotovo da i ne postoje. A i ukoliko postoje, često zaobilaze porodicu, odnosno primarnu bazu iz koje sve počinje.

–Ne možemo se baviti mentalnim zdravljem djece ako zanemarujemo mentalno zdravlje roditelja. Ne možemo očekivati da djeca razvijaju emocionalnu pismenost, ako su odrasli oko njih zbunjeni, u stresu i bez ikakvog sistema podrške. Roditeljima danas treba reći: ne morate znati sve, ne morate biti savršeni, ali morate biti tu. Autentični, prisutni, zainteresovani. Djeca nas ne traže da budemo njihovi terapeuti – traže nas da budemo njihovi svjedoci. Njihove tuge, zbunjenosti, snova, neuspjeha. Ako im tu budemo oslonac, nećemo ih morati spašavati kasnije – priča Savanović Zorić.

Ističe da moderno roditeljstvo nije u tome da dijete „uspije“, nego da zna da vrijedi i kad ne uspije. Da zna da je voljeno i kad ne zna šta osjeća. Da zna da, čak i kad sve oko njega sija savršeno, ono smije biti nesređeno. Smije plakati. Smije pogriješiti. I da će, bez obzira na sve, imati roditelje – ne kao kontrolore, već kao saputnike.

-A na kraju, ono najvažnije: djeca nas često zovu, ali ih ne čujemo. Ne zato što ne govore, već zato što smo mi previše zauzeti svojim strahovima, očekivanjima ili brigama. Ponekad je dovoljno da sjednemo s njima, bez telefona i savjeta, i kažemo: „Tu sam. Reci mi.“ Jer jedno dijete koje je viđeno i saslušano – ima mnogo veću šansu da odraste u osobu koja zna kako se čuva, gradi i voli – zaključuje Savanović Zorić.

Izvor: Srpska info