“Dođe neko vrijeme, iznenada, neočekivano, kada neki kažu da tvoja kuća, njiva, tvoj voćnjak, zavičaj i sve drugo, što je od rođenja dio tebe, više nije tvoje. I moraš da ideš. A ne znaš kuda da ideš i zašto da ideš.”

Tako svoju životnu ispovijest počinje Mile Ljubičić, izbjeglica iz Kukunjevca kod Pakraca 1991. godine, a penzioner u Gradišci 2025. godine.

U rodnom selu, gdje je bilo 1.400 stanovnika, od kojih 90 odsto Srba, živio je do 6. decembra 1991. godine. U Omladinskoj ulici, koja se sada zove Sklizavac, gdje je do rata bilo 96 stanovnika i gdje je Mile proveo pola životnog vijeka, bilo je i mnogo mladih.

Sve je, kaže, vrvjelo od života.

Postojala je osmogodišnja škola “Milan Torbica”, Kulturno-umjetničko društvo “Papuk-Pakrac”, sekcije narodnih rukotvorina koje su držali školski nastavnici, a seoske žene učile kako se od perušine prave korpice, od vune pletu džemperi, priglavci, kako se veze i hekla…

Imali su glumačku i recitatorsku sekciju. Na kraju ulice bio je Lovački dom u kojem su se sastajali, a ženska pjevačka grupa vježbala je starinske pjesme.

“Bio je to za mene, kao i za moje komšije, bezbrižan život. Otac je vozio traktor u zadruzi, majka bila domaćica, obrađivali smo zemlju, sijali žito i povrće, proizvodili voće. Sestra i ja smo bili srećni. Ja sam svirao harmoniku u kulturno-umjetničkom društvu. Svuda smo putovali”, pripovijeda Mile ispred obnovljene kuće, na broju 5, u Kukunjevcu, sa koje je u ratu skinut krov, izvađeni prozori i vrata, uništen namještaj, zidovi ranjeni gelerima.

Okolne kuće još nisu popravljene, a tragovi i posljedice rata svuda su vidljivi. Sjećanja na odlazak od kuće, a bio je petak tog 6. decembra 1991. godine, i sada su sasvim svježa. Dok su kolone traktora, pretovarenih automobila, zaprežnih kola, trokolica i prikolica, žurno promicali pored njegove kuće, on je nestrpljivo čekao suprugu Radu.

“Interesantno, ona zaključava kuću, pa još provjerava da li su prozori zatvoreni… Ponijela i daljinski upravljač, kao – da niko ne može gledati njen televizor. Neracionalno postupanje, u bunilu rata. Ja kažem, ostavi otvoreno, stavi flašu rakije i čaše na stol, ko prvi uđe shvatiće da je u kući neko živio.”

Sa dvije torbe u automobilu krenuli su od kuće. Negdje ili nigdje, isto je. Prošli su kroz Dobrovac, Lipik, Čaglić, Bijelu Stijenu i zaustavili se privremeno u selu Cage, blizu Okučana. Utočište su pronašli kod Milana Pecikoze. Miletova majka Marija autobusom je otputovala u Srbiju, a otac Jovan izgubio se u metežu. Pronašli su ga posredstvom Crvenog krsta tek u januaru 1992. godine u Zagrebu. Okupili su se svi u Gradišci, u Republici Srpskoj, 1993. godine.

“Kuću u Kukunjevcu izgradili smo četiri godine prije rata. Kratko smo u njoj živjeli. Onda smo je napustili. Opština Gradiška obezbijedila nam je privremeni smještaj u kući Kadira i Emine Šapčanin, u naselju Obradovac”, opisuje Mile svoje ratne putešestvije, od kuće do kuće, od Kukunjevca do Gradiške.

Zastajkuje, promišlja, pa nastavlja svjedočenje.

“Kadir, Emina, njihov sin Mustafa i kćerka Azra su dobri ljudi. U njihovoj kući živjeli smo osam i po godina, na čemu smo im zahvalni, ali stalno smo razmišljali o našoj kući, povratku, o lijepom životu u rodnom kraju i uspomenama koje nisu izblijedjele”, prepričava Mile godine neizvjesnosti, patnje i stradanja.

U novoj sredini, kraju odakle potiče njegova supruga, počeo je iznova. Sve. Jedino život nije, njega je nastavio zadovoljan što je preživio rat, bježaniju, izbjegao granate, rafale, eksplozije…

Mnoge njegove komšije nisu imale tu sreću. Preko savskog mosta u Gradišci otvorio mu se nov i neočekivani svijet.

“Teško je. I nakon 34 godine od odlaska iz rodnog sela, moga Kukunjevca, zbog kojeg mi je srce nebrojeno puta zakukalo, a nedavno i popustilo, duboko su urezane uspomene. Kada sam mogao i trebao uživati u mladosti, u najljepšim godinama, u životu, sve se srušilo. Tek sada mogu sagledati sve nedaće, osjetiti svu tugu i nevolju”, prelistava po sjećanjima Mile Ljubičić, bivši radnik Policijske stanice u Gradišci, gdje je zaradio penziju.

Shvativši da će do povratka proći mnogo dana i godina, kupio je nedovršenu kuću u Gradišci. U ovom gradu pored Save dobio je još jednu adresu, u Ulici Vasilija Perišića br. 4. Pored njegove kuće, na betonskoj banderi, istovremeno su doselile rode i sagradile gnijezdo. Tu se vraćaju svakog proljeća.

“U Kukunjevcu, pored moje kuće, gnijezdile su se rode. Dolazile su krajem marta, a odlazile krajem avgusta. Uvijek su terminima dolaska ili odlaska nagovještavale kakva će biti godina, sušna ili kišna i da li će roditi voće. Kada ovdje u Gradišci pogledam u gnijezdo, javi mi se emocija. Ove ptice me podsjećaju na moju i njihovu Slavoniju. One su dokaz da je sve to isti ili sličan prostor. Možda sam zbog toga i ja odlučio da ovdje živim”, upoređuje sagovornik zapadnu Slavoniju i Lijevče polje.

U rodnom kraju, u obnovljenoj kući, prvi put nakon rata zanoćio je u proljeće 2003. godine. Prethodno je iskoristio mogućnost obnove, koja je trajala godinu i po. Sve kuće bile su spaljene.

“Bio je to poseban osjećaj. Moja supruga Rada, majka Marija i ja odlučili smo da konačimo u Kukunjevcu. Prespavaćemo u svojoj kući i svome selu, pa kako bude. Tako smo konstatovali. Neopisiv je strah koji se miješa s emocijom, strah od noći u rodnom selu. San dugo nije htio na oči. Navirala su sjećanja, na primjer, kako me otac prvog dana odveo u školu, kako sam ponio praćku da se branim od nestašnih vršnjaka, učenika. A učitelj je rekao: ‘Vidi ti njega, umjesto da se naoružava znanjem, on ponio oružje u školu'”.

Mile Ljubičić u muzici, pjesmi i harmonici nalazi utjehu. To mu je pomoglo da prebrodi ili ublaži ovozemaljske probleme.

“Harmonika mi je pomogla, u teškim trenucima, da dođem do istine i da pronađem odgovor na vječnu dilemu šta je život”.

Srbi iz Kukunjevca razišli su se svuda po svijetu. Nema države i većeg grada, kaže Mile Ljubičić, gdje nisu stigli, poslije golgote od 1991. do 1995. godine. Njihova crkva i kuće su porušene ili spaljene. U selu živi 40 Srba, većinom staraca. U selu nema niti jednog učenika, a prije rata bila je osmogodišnja škola.

“Da nije bilo rata, ko zna dokle bi svako od nas svoje životno koplje dobacio i gdje bi nam bio kraj. Ali, sudbina je drugačije odredila”, analizira Mile Ljubičić godine rata i poratno doba.

Mile često dolazi u park pored savskog mosta u Gradišci, gdje je izgrađen spomenik Slavoncima poginulim u ratu.

“Spomenik kao i savski most, preko kojeg smo pronašli put u slobodu, djelić je moje Slavonije u Gradišci, u Republici Srpskoj. Sve to budi sjećanje na strašne dane i doba kada sam morao otići od svoje kuće, iz svoga sela”, kaže Mile i dodaje da nikada nije stekao osjećaj pripadnosti Gradišci.

“U mome srcu, dokle god ono kuca, zapisano je, da je sve moje u Kukunjevcu. Kada prelazim Bijelu Stijenu i spuštam se u pitomu dolinu sa gradićem Lipikom, imam osjećaj da idem kući. Takav osjećaj nemam ovdje, u Gradišci”, sjetno priča Mile Ljubičić, čiji život je smješten u dokumentarni film “Zapadna Slavonija, 30 godina kasnije”.

I dodaje, umjesto zaključka…

“Ovdje supruga i ja imamo bolje uslove, ovdje boravimo zimi, lijepo nam je, mnogi su nam pomogli, imamo dobar komšiluk, mnogo prijatelja… Teško je izreći šta je Gradiška učinila za nas, ali srce ljepše kuca, duša je srećnija, u pustom selu gdje nikoga nema osim nas dvoje. Tu nas dvoje sadimo baštu, uređujemo godinama zapuštene njive, njegujemo mladi šljivik koji je ove godine u punom cvijetu pa nam duša od njega miriše”.

Izvor: Nezavisne / M.Pilipović