Zbog novog znanja, ali i prilika, Banjalučanin Luka Adamović grad na Vrbasu zamijenio je japanskim gradom Karuizawa, gdje završava svoje srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega će ponovo spakovati kofere i krenuti put Amerike, jer će akademsko znanje sticati na prestižnom Univerzitetu Princeton.

U razgovoru za “Nezavisne novine” mladi Banjalučanin ističe da je u Zemlji izlazećeg sunca već skoro dvije godine. Tako je u školi UWC ISAK Japan završio treći, a sada pohađa i završava četvrti razred, a kako navodi, njegova škola nije slična klasičnim japanskim školama, jer takvih škola ima širom svijeta, a jedna je čak i u Bosni i Hercegovini.

“U odnosu na naš sistem obrazovanja, razlika je mnogo. Mi imamo samo šest glavnih predmeta, od kojih tri ili četiri izučavamo na višem, a ostale na nižem nivou. Iako se ovo čini kao mali broj, zaista nije, jer se predmeti detaljno izučavaju. Druga velika razlika je što na kraju dvije godine imamo završne ispite iz svog gradiva koje smo obrađivali i samo te ocjene se računaju za završnu diplomu”, kaže Adamović.

Kako ističe, škola u Japanu posjeduje dosta više resursa nego škole u BiH, a to se prvenstveno ogleda kroz laboratorije i projekte, a u školi imaju čak i savjetnike za fakultete koji pomažu u svemu što je povezano sa daljim školovanjem.

“Školovanje u inostranstvu je definitivno bolje, bar što se tiče resursa i prilika, ali je i naše obrazovanje izuzetno kvalitetno i nikako nije za zanemariti. Godine provedene u našem sistemu su me definitivno oblikovale u ovo što jesam i dale mi temelje koji su omogućili da se veoma lako prilagodim na školu u Japanu i na kraju odem na Princeton. Ja bih rekao da je naše osnovno i srednje obrazovanje možda čak i bolje od onog u većini stranih zemalja, iako bi ga trebalo osavremeniti”, priča on za “Nezavisne novine”.

Po završetku srednje škole, po akademsku diplomu ide na američki Princeton. Da će baš tu studirati, već zna, jer se na američke univerzitete studenti prijavljuju ranije nego što je to slučaj sa našim univerzitetima.

“Princeton je svakako bio moj prvi izbor, jer on zauzima jedinstveno mjesto među najprestižnijim svjetskim univerzitetima. Prvo, on je jedan od manjih, što znači da je pažnja koja se posvećuje pojedinačnom studentu veća. Drugo, Princeton ima više studenata osnovnih studija nego studenata postdiplomskih studija, što takođe nije učestalo i znači da svi najbolji profesori rade i sa studentima osnovnih studija još od prve godine. I treće, za mene najznačajnije, jeste to što je program hemije na Princetonu izuzetno dobar i postaje još bolji svake godine”, kaže on te otkriva da će upravo studirati hemiju.

Kako navodi, fizika i hemija ga zanimaju dugi niz godina, dijelom zbog afiniteta prema prirodnim naukama, a dijelom zbog kvalitetnih profesora koji su mu predavali tokom osnovne i srednje škole u Banjaluci.

“Moje razmišljanje u pravcu studiranja hemije počelo je kada sam imao priliku slušati predavanje profesora Nillayja Hazaryja o katalizatorima pomoću kojih se od ugljendioksida dobija metanska kiselina. Ta zamisao se potvrdila dok sam radio maturski rad na temu nanočestica magnetita i njihove primjene za adsorpciju metilen plavog. Na Princetonu ću studirati hemiju, ali ću se kroz izborne predmete usmjeriti na hemiju materijala i katalizu, s tim da su ove oblasti povezane sa nanohemijom”, objašnjava on i dodaje da nije isključeno da se njegova interesovanja promijene i da zađe u neku drugu granu hemije ili fizike.

Odlazak od kuće bio je težak i za njega i za roditelje, međutim njihovu podršku je imao u svakom trenutku.

“Bez njihove nedvosmislene podrške, moj put u Japan, a ni na Princeton, sigurno ne bi bio moguć”, ističe on.

Na pitanje da li će se po završetku fakulteta vratiti u Banjaluku, kaže da će grad na Vrbasu zauvijek biti dom i mjesto gdje je odrastao, međutim u ovom trenutku nije mogao dati konkretan odgovor.

“Značaj nečega što smo oduvijek imali obično uvidimo tak kada bez toga ostanemo. U mom slučaju tako je bilo ne samo sa Banjalukom, nego i sa ‘našim’ mentalitetom, običajima, hranom i mnogim drugim. Ljepotu svog života u Banjaluci sam u potpunosti prepoznao tek kada sam otišao. Dugoročno bih volio da se vratim na evropski kontinent, što uključuje i naš region, ali u ovom trenutku nemam ni najmanju ideju gdje će me život odvesti. Mišljenja sam da je najbitnije biti srećan i zadovoljan, i težnja ka toma je ono što će imati najveći uticaj na sve moje buduće odluke, kao i do sada, ali nikada neću dopustiti da zaboravim svoje korijene”, ističe Adamović za “Nezavisne novine”.

Japanci su tihi i povučeni, a naši ljudi su glasni

Iako razlika među kulturama ima, Luka ističe da se na te razlike navikao nakon dvije godine boravka u Japanu.

“Meni je bilo zanimljivo što su Japanci dosta tihi i povučeni. Oni uvijek, možda i slijepo, poštuju pravila, te od njih ne odstupaju niti ih preispituju. Ovo je drugačije nego kod nas, gdje su ljudi dosta glasni, a nakon svakog ‘ne’, slijedi ‘zašto?’ ili ‘kako da to zaobiđem?’. Iako je kod nas to ‘zaobilaženje pravila’ možda previše izraženo, ipak smatram da je ta snalažljivost i način razmišljanja ono što omogućava našim ljudima da često uspiju i budu na vrhovima svojih polja”, ističe Adamović.

Izvor: Nezavisne