Ovo je tema koja se aktualizirala povodom obilježavanja 70 godina od utemeljenja duvanskog instituta u Mostaru gdje su oživjela sjećanja na zlatno doba duvanske proizvodnje i analiziralo njeno gašenje, te iznijele ideje za očuvanje tradicije koja bi mogla biti turistički brend.

Profesor na poljoprivrednom i prehrambenom fakultetu u Sarajevu Hamid Ćustović koji je prvi posao imao na Duvanskom institutu u Mostaru taj period smatra jednim od najljepših u karijeri.

“Duvanari su bili posebni u svakom pogledu, ne samo sa stanovišta proizvodnje nego i sa stanovišta njihovog načina razmišljanja, pristupa, organizovanja posla i svega ostalog. To je bila monopolska kultura koja je dozvoljava razvoj i koja je napredovala dugo godina, međutim opstanak duvana, nažalost nije više mogao da se održi. Došle su nove tehnologije i pristupi, novi brendovi cigareta i tome slično, a mi u to vrijeme nismo dobili dovoljno podrške da bi prevladali tu situaciju i morali smo da zatvorimo sve kapacitete koji nisu bili mali i da se integriramo i spojimo s tadašnjim Hepokovim istraživačko- razvojnim centrom, kada smo osnovali Institut za poljoprivredu i razvoj”, kaže Ćustović.

Prisjećajući se tog perioda koji je kako kaže za njega bio poseban u svakom pogledu je zahvalan entuzijastima koji čuvaju tradiciju i kulturu duvana koja je imala veliki značaj u BiH.

“Nažalost tip duvana kojega smo mi proizvodili u Hercegovini više nije konkurentan na tržištu. Zna se da monopol drže velike kompanije i proizvođači stvaraju različite ukuse cigareta i tome slično, a naš orijentalni duvan nije mogao tome da se prilagodi. Bilo je pokušaja ovdje da se također uključimo u proizvodnju novih sorti duvana. Taj pokušaj je bio uspješan u Posavini ali ni to se nije uspjelo održati, jer nismo priveli kraška polja kulturi, nije došlo do procesa navodnjavanja, nismo imali dobru organizaciju. Mislim da duvanska industrija nije bila zainteresovana da zadrži ovu vrstu duvana i ovaj brenda. Po mom mišljenju je duhanska industrija upropastila proizvodnju duvana na području Hercegovine i ljudi su ostali bez te proizvodnje koja je njima život značila”, kaže Ćustović.

Podsjeća da je proizvodnja duvana održala Hercegovinu, a najviše siromašnije krško područje.

“Tada je duvan bio zlata vrijedan, jer se nije morao odmah prodavati na tržištu. Mogao se sačuvati za sljedeću godinu i osigurati bolju cijenu. Toga danas nema i naravno da je to sve platio ruralni razvoj i ostanak ljudi na selu i život uopće koji se potpuno promijenio nažalost”, zaključio je sarajevski profesor.

Dugogodišnji direktor Instituta i istraživačkog razvojnog centra HEPOK Vladimir Trninić podsjeća da je u istoriji ljudskog društva bilo perioda kad jedna kultura dominira, ne samo pokrajinom, državom, kontinentom, nego svijetom i da je to u jednom periodu bio i duvan.

“U jednom periodu je duvan u svjetskim razmjerima bio kultura broj jedan,a Hercegovina je imala tu sreću da je kod nje taj period trajao dosta dugo i duvan je kao robna kultura ostvario mogućnost da su mnoge generacije hercegovačke djece završila škole, postali veliki naučnici i nosioci života u svojoj, ali i ostalim regijama. Ta sreća nažalost 60-tih godina prošlog vijeka počinje da jenjava, tako da smo sad došli u situaciju u kojoj je duvan sporedna kultura u kojoj nema nekih velikih angažmana ljudi i stanovništva”, rekao je Trninić.

Direktor Federalnog agromediteranskog zavoda u Mostaru Marko Ivanković ističe kako je jako mali broj površina duvana danas u našoj zemlji i da se svodi na svega desetine hektara.

“Informacije koje sam dobio prije par dana vezano za ukupnu proizvodnju na sjeveru, dakle virdžinskih duvana svela se na 5 hektara u Orašju, što je zanemarivo, 50-ak hektara u Bijeljini i u Gradačcu desetak hektara. Dakle ukupno kad pogledate BiH i naš hercegovački tip duvana i virdžiniske tipove to je proizvodnja u izumiranju i te površine su svedene na minimum minimuma”, kazao je Ivanković.

Stoga se pokrenula inicijativa u cilju očuvanja tradicije da se u Hercegovini duvan proizvodi kao turistički proizvod u ograničenoj seriji.

“To je izvanredna ideja koju pokušavamo realizovati mi kao nositelji naučno-istraživačkog rada u duvanu. Ideje smo plasirali prije svega prema donatorima, cilj je zaokružiti tu proizvodnju i uzeti stvar u svoje ruke. Nama je ciljna grupa za tržište rezani duvan koji će biti u različitim pakovanjima od 40, 80, 100,150 grama i mislim da ima svoju tržišnu nišu”, kaže Ivanković.

Tvrdi da su već zainteresovale velike kompanije British American Tobacco i Philip Morris, ali će se vidjeti šta će biti od toga.

“S druge strane Mediteranski agronomski institut iz Barija priprema jedan projekt vezan za naš duvan, jer su na jugu Italije također uzgajali našu sortu i zvali su je Ercegovina. Povezali smo se njima i mislim da ćemo idućih godina napraviti taj projekt i da on ima svoju tržišnu nišu kao premium proizvod, turističke potrošnje, kao lokalna sorta. On ne može biti konkurencija velikim proizvođačima i može biti jedan unikatni lokalni proizvod za koji se treba izboriti u narednim godinama”, objasnio je Ivanković.

U nadi da će se uspješno realizovati ta priča on se osvrnuo i na period osnivanja Duvanskog instituta kada su na području BiH djelovale tri fabrike duvana i činjenicu da su sve ugašene.

“U duvanu je sve određeno, duvan je svugdje u svijetu monopol držao, a duvana može biti u primarnoj proizvodnji koliko želi država, i ako ga ne želi nimalo neće ga biti. Dakle sve je određeno i tržišta nema. Dolaskom tržišnih uslova u gospodarstvo BiH većina duvanskih stanica je ugašena, a zadnja je ugašena u Stocu 2012. godine. Po zakonu se ne možete uzgajati duvan ako nema ugovora za proizvodnju što se odnosi i na tvornice. Naravno te tvornice nisu mogle izdržati svjetsku konkurenciju British American Tobacco i Philip Morris i drugih tako da su one zapravo kupljenje od velikih duvanskih divova, a ja bih rekao da je zapravo kupljeno tržište jer su one zatvorene i ne proizvode.To je sudbina malih na tržištu velikih”, zaključio je direktor Federalnog agromediteranskog zavoda u Mostaru.