Peta je godina kako se Ilija Ivanović, posljednji svjedok jasenovačkog pakla, vratio među svoje drugove iz mladosti, koji nisu uspjeli, kao on i manjina Kozarčana, da pobjegnu iz ustaškog logora u Jasenovcu, nego su skončali u strašnim mukama. Preminuo je 19. septembra 2019. godine u Gradišci.

O svome, ratom ranjenom djetinjstvu, napisao je više knjiga, često i rado svjedočio, pričao, upozoravao na opasnosti od probuđenog fašizma.

Ilija je, zajedno sa nekoliko svojih komšija iz potkozarskih sela, 22. aprila 1945. godine pobjegao iz Jasenovca.

Rođen je 1. avgusta 1928. godine u selu Gornji Podgradci pod Kozarom. U rodnom selu završio je osnovnu školu. Onda je izbio rat.

Nakon oslobođenja, Učiteljsku školu završio je 1950. godine u Banjaluci, a potom i Fakultet političkih nauka u Beogradu.

Bio je profesor u srednjoj školi u Zenici, koju je napustio 1992. godine. Posljednje godine života proveo je u rodnom selu.

U Jasenovcu je bio zatočenik približno tri godine.

Doveden je u trinaestoj godini, u kolonama djece, malih Kozarčana, a poslije proboja u kojem je, velikim čudom, zaslugom sudbine ostao živ, vratio se kući 26. aprila 1945. godine.

Logoraši, iscrpljeni, bolesni, u beznađu, ali sa zračkom nade, uz povike sloboda ili smrt, jurnuli su na kapiju, poslije dugo i tajnovito pripremane akcije.

Njih više od hiljadu pokošeno je rafalima, sa obližnjih ustaških stražarnica, već na prvom koraku ka slobodi, ali se Ilija, zajedno sa stotinak logoraša, domogao šume i pobjegao.

“Gledajući često sunce kako izlazi iza oblaka, stalno sam gajio nadu i vjeru u čudo, da ću se spasiti. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Gledao sam i plave visove Kozare u daljini. Tamo su Podgradci. Tamo je sloboda. Tamo su majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati pješke. Zar će me ubiti, a nisam ni krenuo u život? Zašto? Nisam ništa zgriješio. Nisam nikome zla učinio. Dijete sam.”

Tako je pričao Ilija, koji je u logor dospio sa 13 godina, a pobjegao sa nepunih 16.

U mislima su mu stalno bili prizori ubistava, posebno masovna likvidacija nejači sa Korduna.

“Gledao sam tu jadnu kolonu opkoljenu ustašama koje ih udaraju kundacima i požuruju, usmjeravaju prema skeli u Gradini. Idu u smrt. Jedna žena nosi dijete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sjedne, da podoji dijete koje plače. On je grubo vraća u stroj, u kolonu bez nade. Ona se ipak izdvaja, sjeda kraj ceste i doji dijete. Ustaša je to vidio, vratio se i snažno udario kundakom u leđa. Dijete je od udarca ispalo iz ruku, a ustaša ga je uzeo, bacio uvis i dočekao oštricom noža, sablje, kame. E, to me do kraja obeshrabrilo, jer ako su ubili bebu, pomislio sam, ubiće i mene.”

Briga za novu mladost

Ilija je, do posljednjeg dana života, bio zabrinut za mlade generacije zbog mržnje i umanjivanja zla, veličanja zločinaca, pokušaja da se istina sakrije, iskrivi, a žrtve jasenovačkog logora izbrišu.

Duga je i bolna, na momente čudesna priča Ilije Ivanovića, zapisana kao njegov epitaf za vječnost, na listovima knjiga, kao na kamenu, da ga vrijeme ne izbriše, ako već ljudi zaboravljaju.

“Dah se zaustavljao kada su se velika i teška vrata na ćelijama otvarala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvodili. Dušan Prpoš iz Sovjaka je stalno nosio konopac oko pasa i govorio da će se objesiti. Imao je samo dilemu da li će konopac izdržati. Neće dati priliku da ga kolju. Sam će, ponavljao je ovaj dječak od 15 godina, sebi presuditi i prekratiti muke. Bodrio sam ga i odvraćao od toga. Objesio se o neku cijev na prozoru. Tu je dugo visio, niko ga nije skinuo. Niko se i nije plašio takvih prizora jer su bili naša svakodnevica.”

Iako Ilija Ivanović, nije živ, njegovo svjedočenje i sada, naročito kada su godišnjice proboja iz Jasenovca, šalje snažnu i jasnu poruku.

Ono čuva od zaborava strahote Drugog svjetskog rata, u kojem su umoreni mnogi Kozarčani.

“Istjerali su nas iz logora, na poljani, u stroju ili u nastupu, kako su govorili. Dok su nas vodili, vidjeli smo u žici mnogo golih žena. Ne znam zašto su ih skinuli i tu držali tako gole. One su se zaklanjale, povijale. Na poljani, ispred stroja, pripremljena su vješala. Morali smo gledati. U dva navrata sam to gledao.”

“Jednom, kada je ubijen ljekar Bošković kojeg je lično strijeljao Dinko Šakić zato što je rekao ‘ubijte me kao čovjeka, a nemojte mi vezati oči’. Toga se dobro sjećam. Potegao je Šakić pištolj i ubio ga.”

Treba shvatiti, mada je to teško shvatljivo, pričao je Ivanović, da se čovjek i na vješala navikne, ali ih ne smije zaboraviti.

Umro je, sa strepnjom za djecu, za mlade generacije, da se ponovo ne dogodi zlo koje je obilježilo njegovo djetinjstvo i mladost.

“Trpimo posljedice zamijenjenih uloga, gdje su žrtve proglašene ubicama, a zločinci dobrotvorima. Ja sam dospio u logor sa 13 godina, bio sam dijete kao i hiljade drugih mojih vršnjaka. Nikome ništa nismo loše uradili, a vlasti NDH masovno su ubijale djecu i bacale u Savu. Prepoznajem iste dimenzije, identičan odnos prema srpskom stradanju i u vremenu poslije Drugog svjetskog rata sve do sadašnjih dana i godina.”

Loše lekcije iz istorije

Ivanović je, u svom svjedočenju, govorio i o uzrocima i posljedicama, po srpski narod, po mir i narušenu slobodu:

“Na Garavicama kod Bihaća je spomenik koji potvrđuje likvidaciju 12.000 antifašista, mada znamo da su to gotovo sve Srbi. Isto se desilo u Motikama, Drakuliću, Šargovcu kod Banjaluke, Jadovnu, u Hercegovini, gdje su jame punjene srpskim žrtvama kao i u mnogim drugim mjestima gdje su izdvajali Srbe i ubijali. Šta je to nego genocid. Bio sam komunista, ali osuđujem komuniste jer su dozvolili da se to sakriva, zataškava.”

Duh toga zla ponovo je probuđen na mjestima koja su najbolnija za srpski narod, gdje su tekle rijeke krvi, a Sava nosila mrtve Kozarčane, bio je uvjeren ovaj bjegunac iz Jasenovca i, doskora, posljednji živi svjedok.

“Neshvatljivo je za mene da se srpske vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj ne mogu izboriti da Jasenovac dobije obilježje genocida nad srpskim, kao i ostalim narodima koji su tu stradali. I ne samo Jasenovac, nego cijela tadašnja NDH. Razvijanje zastava NDH, stalno isticanje ikonografije sistema Ante Pavelića ne nailazi na adekvatnu osudu, što je neshvatljivo za modernu Evropu. To je sramota za svijet, ali očigledno moćni narodi i države ne misle tako, a mali i slabi se povijaju i ćute”, govorio je on.

Na iskustvu iz Drugog svjetskog rata i poratnim političkim odnosima izgradio je i jasan stav o današnjici.

“Poslije Drugog svjetskog rata, u interesu bratstva i jedinstva, nije se smjelo, niti moglo govoriti o srpskom stradanju, o srpskim žrtvama. U posljednjem ratu, istorija se ponovila na štetu Srba, a Evropa i svijet su izgradili stav da su Srbi zločinci. To nam govori da je duh ustaštva živ i da se nastoji završiti zločinačko djelo Ante Pavelića i NDH koje je prekinula sloboda 1945. godine”, govorio je Ilija Ivanović, mnogo prije eskalacije nasilja i nepravde u svijetu.

Tako je živio i govorio Ilija Ivanović. On je u vječnost odnio svoju nesreću, tugu, patnju, jasnu poruku za nove generacije.

Uspomene Desanke Kragulj

Desanka Kragulj (95) u Novoj Topoli čuva uspomene na brata Desimira Bajića, učesnika proboja iz logora u Jasenovcu i druga Ilije Ivanovića. Osim Bajića, zasluge za uspješan bijeg iz ovog mučilišta, za njegov život i slobodu, govorio je Ivanović, imali su i Mile Ristić iz Miljevića, Ljubo Vranješ iz Romanovaca i Rade Kesić iz Mašića.

Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović