Ima li, Jovo, za vas ikada odmora. Stalno ste na gradilištima, na izgradnji ovakvih velikih projekata? 

“Biće, nešto, druže. Oko Nove godine i Božićnih praznika. Odmorićemo se kratko i onda opet nastavljamo punom parom”.

 Ovako je tekao razgovor na gradilištu puta Bijeljina – Rača, u selu Batković, ovih decembarskih kišnih i tmurnih dana sa Jovom Radovancem, rođenim u Šipovu, sada stanovnikom Banjaluke, poslovođom na gradilištu bijeljinskog auto – puta.

Jovo nam reče da se na trasi svakodnevno nalazi četdresetak kamiona. Radi se od jutra do povečerja. Jovo je, po našoj procjeni, nezvanični rekorder po broju gradilišta na kojima je tokom svog radnog i životnog vijeka radio. Na gradilištima je proveo više od četiri decenije. Radi, uprkos tome što je već stekao uslov za penziju.

 “Radio sam u beogradskom “Energoprojektu” prije rata. Bio sam u Rusiji, Iraku, Kuvajtu, Gani, Kazahstanu, u Italiji. U tom preduzeću proveo sam dvadeset godina. Ratne, prelomne godine, za mene su značile sudbinsko pitanje, otići ili ostati. Razmišljao sam da s porodicom preselim u Italiju, zbog školovanja djece. Međutim, jedan susret sa vlasnikom “Integrala” za mene je značio neku životnu prekretnicu. Kada je vidio kako radim i kako se odgovorno odnosim prema zadacima, ponudiomi  je dobre uslove. Evo, već 23 godine sam u “Integralu”. Kuću sam igradio u Banjaluci. Svio porodično gnijezdo. Puno objekata sam gradio sa “Energoprojektom”, ali, ništa manje nisam ni sa “Integralom”. Bilo je na tom mom neimarskom putu raznih iskustava, radnih pobjeda. Gradili smo poslovnu kulu u Kuvajtu, sa bijelim cementom. Nešto jedinstveno u građevinarstvu. To mi je bio jedan od zanimljivijih projekata. Gradili smo fabrike vode, velike komplekse bazena. Puno smo gradli u Rusiji, u Iraku. Što se tiče objekata u Republici Srpskoj, učestvovao sam u izgradnji auto – puta Banjaluka – Gradiška i Banjaluka – Doboj. Bio sam i na Čemernu. Sada smo na izgradnji ove dionice auto – puta od Bijeljine do Rače. Radi se i po kiši i po suncu. Najteže nam je bilo na ekvatoru, gdje su visoke temperature i velika vlažnost vazduha. To nas je iscrpljivalo. U Kazahstanu, u dijelovima Sibira, izuzetno su niske temperature. Na sve sam se navikao. U Kazahstanu smo mogli raditi šest mjeseci u godini. Gradili smo fabriku kože i vune, fabriku za proizvodnju tjestenina. U Rusiji, na Kubanu, u gradu Krasnodar, gradili smo fabriku ambalaže, fabriku zamrznutih proizvoda, još u vrijeme komunizma. Gradili smo objekat banke u Samari, fabriku vode u Jaroslavlju. Nabrojao sam vam tek polovinu objekata u čijoj izgradnji sam učestvovao”.

Jovo kaže da je sin krenuo njegovim stopama, opredijelio se za građevinarstvo, dok je kćerka ekonomista. 

“U kući u Banjaluci provodim najmanje vremena. Porodica, supruga i djeca, navikli su se na moja duga odsustvovanja. Sa izgradnjom ove dionice auto – puta polako ću se povlačiti u mirnije penzionerske vode”, kaže nam Jovo Radovanac, veliki neimar iz Šipova.

Bijeljina.com/Foto:Aleksandar Golić