Sloboda je ono po čemu smo najsličniji Bogu, ali i ono što se danas najmanje osjeća među ljudima, čuje u govoru i vidi u njihovim stavovima, kaže u božićnom intervjuu za “Nezavisne novine” đakon Branislav Rajković.

Prema njegovim riječima, mi često, iako ne bi trebalo, sami odustajemo od potrebe i težnje upravo za slobodom, istinom i pravdom.

On ističe da za Božić, kao najradosniji hrišćanski praznik, a u svjetlu svih globalnih problema, poput ratova i drugih sukoba, te čežnje za sve većom moći, treba isključivo da se teži miru, uz poruku: “Neka bismo svojim srcima, uprkos zlu, pomišljali na dobro.”

NN: Nakon šest sedmica posta, stigao nam je Božić, najradosniji hrišćanski praznik. Šta za Vas predstavlja ovaj dan?

Rajković: Za sve nas, koji sve dane, sedmice, mjesece, godine, vijekove i cjelokupnu istoriju sagledavamo u odnosu na Jedinog Bespočetnog i Vječnog, Njegov ulazak u ljudsko tijelo i istoriju rođenjem od djeve Marije predstavlja u stvari zoru jednog nezalaznog dana, u kojem je teško odrediti da li je radosniji sam taj njegov početak i praznik Hristovog Rođenja ili zenit u Hristovom Vaskrsenju, u svakom slučaju, to je dan, kako govori jedna crkvena pjesma, kada slavimo, polazimo u sretanje, uznosimo se i radujemo!

NN: U čemu se ogleda simbolika Božića, da li su to prije svega porodica i poruke mira i da li zaista poštujemo svoje bližnje, ali i komšije?

Rajković: Simbolika Božića ogleda se i služi prije svega tome da iznova i iznova u stvari doživljavamo i proživljavamo taj inicijalni događaj Hristovog Rođenja, pa i da se naša porodica na neki način upodobi svetoj porodici, naši bližnji pastirima, koji se radovaše, a naši dalji, poput mudraca sa istoka, takođe da budu obasjani vitlejemskom zvijezdom, kako bismo opet svi zajedno uskliknuli sa anđelima: Slava Bogu na visini i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!

NN: Jesmo li kao ljudi dovoljno duhovno prosvijećeni i otvoreni ka činjenju dobrih djela i praštanja, posebno uz najveće praznike?

Rajković: Nekad jesmo, nekad nismo – neko jeste, neko nije, ali ovaj i drugi praznici svakako jesu i podsjetnik na to da preispitamo tu svoju prosvijećenost i otvorenost za dobrodjelanja i praštanja, kao i za sve druge vrline i stremljenja, te iznova i iznova se trudimo da održimo ili pak obnovimo i ponovo dostignemo tu dovoljnost, u slučaju da uvidimo kako nismo dovoljno prosvijećeni i otvoreni, što je vjerovatnije neko opšte stanje, imajući u vidu sve očiglednija svjedočanstva u svijetu oko nas.

NN: Da li su se, u odnosu na ranije, možda promijenili običaji uz koje vjernici proslavljaju Božić ?

Rajković: Promijenio se i način života i okolnosti, pa tako i običaji uz koje, u tom životu i okolnostima, proslavljamo Božić. Uobičajeno je još ponešto što nas vezuje za staro, a uobičajavamo ponešto što ukazuje na sadašnje i ustremljuje ka budućem. Običaji i te kako mogu da pomognu pri pomenutom ponovnom proživljavanju i ukazivanju na događaj kojeg se sjećamo i proslavljamo, ali ponekad mogu i da zamagle to sjećanje. Svojom promjenljivošću mogu dati dobar kontrast onoj nepromjenljivoj suštini praznika, a ukoliko je potisnu, onda i sami postaju loši i besmisleni, baš kao što biva besmislen Božić bez Boga, ako bi se uopšte onda tako moglo i nazvati jedno takvo praznovanje, koje se uobičajava.

NN: Kakva je danas duhovnost kod Srba, je li dovedena u pitanje?

Rajković: Duh diše gdje i kada hoće, pa je i duhovnost, koja tim Duhom diše prilično neuhvatljiva i teško procjenljiva… U trenutku kada se Bog javlja kao najkrhkiji mladenac – beba, projavljuje se u stvari najmoćniji Bogočovjek. Kada taj isti Sin čovječiji biva sahranjen u grobnu tamu, Sin Božiji u stvari vaskrsava u najsjajnijoj slavi. Ipak, ako bih pod pojmom danas mogao da podrazumijevam posljednjih nekoliko godina, pod duhovnošću odnos prema pomenutom Duhu, a među pripadnicima našeg naroda da sagledavam svoje neposredno okruženje, ne mogu da se otmem utisku sve izraženije nedoraslosti, neodgovornosti i takoreći neduhovnosti, i to baš tamo gdje bi trebalo da je ima najviše, dok će se pak najduhovnijim najčešće projaviti onaj, uslovno rečeno, najobičniji čovjek. A, što nas opet vraća u okolnosti i vrijeme od Hristovog Rođenja do Vaskrsenja.

NN: Pošto često imate priliku da razgovarate sa građanima, osjećate li slobodu u njihovom govoru i stavovima?

Rajković: Sloboda je ono po čemu smo najsličniji Bogu, ali i ono što se danas najmanje osjeća među ljudima, čuje u govoru i vidi u njihovim stavovima. Ipak, i kada smo neslobodni, nije zarobljenost ono najgore što može da nas snađe, pa to često možda i ne zavisi od naše volje, već odsustvo potrebe i težnje za slobodom, istinom, pravdom, što su ideali od kojih ipak sami odustajemo, a ne bi trebalo, čak i kada nisu dostižni u potpunosti.

NN: S obzirom na to da je svijet u globalu pogođen velikim sukobima, sve većom netrpeljivosti i, rekao bih, nikad većom željom za moći, koja bi bila ključna poruka koju biste povodom Božića poslali ne samo Srbima, već svim ljudima na planeti?

Rajković: Povodom Božića čovjek teško da bi mogao poslati ključniju poruku od poruke i pozdrava koji su poslali anđeli tom prilikom: Slava Bogu na visini i na zemlji mir, među ljudima dobra volja, ali bih, kao čovjek u savremenom svijetu i sukobima u njemu, možda mogao makar ukazati na jednu u stvari i takoreći postbožićnu poruku, sjećajući se i dana koji su uslijedili ubrzo poslije Hristovog rođenja, kada je Bogomladenac prvi put donesen u hram, a pravedni starac Simeon, primivši ga u naručje, rekao Mariji: Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti. A i tebi samoj probošće mač dušu, da se otkriju pomisli mnogih srca… Ubrzo potom uslijedilo je stradanje vitlejemske djece, a onda i stradanje Hristovo. Mnogi su obarani, mnogi podizani, a mačevi su probadali i tijela i duše, ali je mnogo strašnije bilo otkrivanje pomisli mnogih srca, pa tako sve do danas. Neka bismo svojim srcima, uprkos zlu, pomišljali na dobro. Hristos se rodi – zaista se rodi!

Izvor: Nezavisne