Trinaestogodišnji Vuk iz Kraljeva, koji se bori sa teškim zdravstvenim problemima, bio fizički i verbalno maltretiran od strane vršnjaka koji su ga gađali petardama, udarali, šutirali, hvatali za međunožje i terali da vrišti u kameru da je “ćaci”, pišu mediji.
Priča koja je potresla Srbiju –trinaestogodišnji Vuk iz Kraljeva bio je 4. novembra žrtva brutalnog vršnjačkog nasilja. Grupa dečaka ga je te večeri, prema svedočenju njegove majke Marije R., zasula petardama, kamenicama, udarala ga granama, šutirala, hvatala za međunožje i primoravala da pred kamerom izgovori da je “ćaci”. Marija je u razgovoru za Alo! opisala događaj i sve što je usledilo nakon napada.
Kako kaže, sve se odigralo uveče nakon folklora, kada je Vuk izašao u kratku šetnju. Ona je ostala kod kuće da dovrši obaveze, ne sluteći tragediju.
“Nakon četrdesetak minuta zazvonio mi je telefon, ali sa broja koji nisam poznavala. Na vezi je bio srednjoškolac sa obližnjeg igrališta koji me zamolio da hitno dođem – rekao je da grupa dece maltretira Vuka”, priča Marija. Igralište je od njihove zgrade udaljeno oko 200 metara, pa je odmah potrčala.
Zatekla je sina preplašenog, ubrzanog disanja i u stanju šoka.
“Šestoro njih je na njega bacalo petarde, tuklo ga granama, kamenjem, šutiralo… Grabili su ga za polni organ, snimali i terali da viče u kameru da je ‘ćaci’. Vuk je bio primoravan da ide ka Ibru, sve se dogodilo svega pedesetak metara od reke, na gradskom keju”, objašnjava majka.
Ubrzo su stigli i ona i Vukov otac, njen bivši suprug. Pozvali su policiju, ali im je rečeno da patrola neće izaći na lice mesta jer počinioci nisu bili tu, već da dečaka odvedu u Hitnu pomoć i nakon pregleda dođu u stanicu.
Vuk je pregledan – vidljive povrede nije imao osim niza crvenih tačkica po temenu, koje su, kako je doktorka rekla, posledica udaraca i trebalo bi da se povuku. Preporučen im je nastavak pregleda kod lekara opšte prakse i psihološka podrška.
Od tada su redovni na razgovorima sa stručnjacima.
Nakon manje od dve nedelje, Vuk se vratio u školu. Marija kaže da prvih dana skoro nije govorio, a ni danas ne želi da se priseća događaja.
“Kad god bismo pokušali da razgovaramo, rekao bi da mu izvinjenje nije potrebno. Hteo je da se druži sa njima, a oni su ga povredili. Priča kako ga od pomisli na to boli glava, oseća stid i ne želi da o tome razgovara”, kaže potresena majka.
Porodica je ubrzo saznala ko je bio među napadačima. Dve majke dece koja su učestvovala javile su im se.
“Jedna žena je već sutradan došla da razgovaramo – iskreno potresena, ljudski je reagovala. Druga majka nas je kontaktirala tek pre nekoliko dana, nije ranije znala šta se dogodilo. Obe su bile šokirane i saglasne da ovakvo ponašanje dece nije normalno i da problem postoji”, dodaje Marija.
Iako je ponovo u školi, situacija nije jednostavna.
“Kada prođe hodnikom, dobacuju mu ‘ćaci’. Savetujemo ga da ignoriše, ali to je teško. Srećom, ima osmaka koji su ga uzeli u zaštitu i rekli da niko ne sme da ga dira. Zahvalni smo učiteljici i školi što su reagovali”, kaže ona.
Porodicu je kontaktirao i Centar za socijalni rad. Nadležne službe uključene su u slučaj i rade svoj deo posla. Marija i njen sin redovno idu na terapije i nadaju se da će cela situacija podstaći promene.
“Samo želim da se ovakve stvari ne ponavljaju. Deca treba da budu deca – bez straha”, zaključuje Marija.
Dok javnost posmatra kako se blokade šire kao metoda političkog pritiska, postaje sve očiglednije ko su stvarne mete – građani koji žele normalan život, rad institucija, školu bez prekida i Srbiju koja ide napred. Oni koji su prozvani “ćacijama” samo zato što ne pristaju da zemlja stane, sve češće postaju žrtve agresije blokadera. Slučajevi pucanja, napada nožem i nasilja nad detetom pokazuju do koje mere je atmosfera mržnje eskalirala.
Pucnjava u tzv. “Ćacilendu”, kada je 22. oktobra ranjen M. B., šokirala je Srbiju. Upucao ga je čovek koji je pred policijom hladno objasnio da ga nervira što “ćacije zauzimaju centar grada”. U trenucima kada je izbila i vatra u šatorskom naselju, blokaderi su, umesto da smire situaciju, pojačali pritisak i rušili kampove u kojima su ljudi mirno boravili.
Prijatelj ranjenog čoveka, svedočio je za medije šta se dogodilo: sedeli su, pili kafu, čuli da neko ulazi u susedni šator, a onda je Milan prišao da pomogne. Metak je bio odgovor – bez provokacije, bez reči. Poruka je bila jasna – “ćaci” nisu poželjni samo zato što ne žele blokade. Iako povređen, Bogdanović se sedam dana kasnije vratio na mesto napada da poruči da ne odustaje. Govorio je hrabro: oružje ih neće uplašiti, navikli su na uvrede, čak i požare, ali metak je bio granica koju niko nije očekivao.
Samo mesec dana kasnije – novi incident. U ranim jutarnjim satima 30. novembra, na platou ispred Narodne skupštine, blokader D. P. (27) nožem je posekao M. N. (37), učesnika prijavljenog skupa. Na snimku se jasno vidi kako Plamenac preskače ogradu i juri s nožem, uprkos njegovim pokušajima da negira napad. Podela na “ćacije” i “blokadere” postala je direktan izgovor za nasilje.
Iz cele ove podele iznikla je i ružna navijačka parola: “Ko ne skače – taj je ćaci”, kojom se deca međusobno targetiraju. Društvene razlike su normalne u svakoj državi, ali kada se razlike pretvore u fizičko nasilje i lov na neistomišljenike, to postaje društveni alarm. O tome je govorio i student Vladimir Balać u razgovoru sa opozicionarkom Biljanom Đorđević. Podsetio je da je njemu kuća išarana, da niko iz opozicije to nije osudio, dok se oni sami žale kada se nađu pod kritikom.