Bili smo u gradu Hataj, 2.200 kilometara udaljenom od Bijeljine. Ono što sam nakon zemljotresa vidio u tom gradu, teško je riječima opisati. Grad je, bukvalno, za dva minuta sravnjem sa zemljom. Najpotresnije scene, stradanje kompletnih porodica sa djecom, ostaće mi do kraja života urezane u pamćenje. 

Ovim riječima započinje priču za “Bijeljina.com” Miroslav Vujanović, član Gorske službe spašavanja iz Bijeljine koji je sa sedmočlanom ekipom bijeljinskih spasilaca proveo deset dana u Turskoj.

 

“Kompletne porodice zbrisane su s lica zemlje. Kada smo se uključivali u traženje nestalih pod ruševinama, mi smo imali i dodatni psihološki pritisak, zbog kulturoloških, vjerskih karakteristika naroda koji živi u tom podneblju. Nismo znali, a niko nam nije to ni rekao, da ne smijemo vidjeti otkrivenu dječiju nogu, ruku. Čovjek trči iza nas i svojim tijelom pokriva nepomično tijelo. Traži se deka da se tijelo pokrije. Ne smiješ dotaći tijelo, sve se pokriva. Ni u kom slučaju ne smije se oskrnaviti tijelo, jer je to veliki grijeh. U ruševinama, tijela su bila, bukvalno, presovana. Imali smo užasnu scenu, gdje je željezna armature prošla kroz tijelo djevojčice.

 

Morali smo kliještima da siječemo gornji dio armature, da bismo nakon toga ispod ćebeta, po osjećaju, sjekli armature ispod tijela djeteta i nakon toga tijelo vadili zajedno sa armaturom. Po dvije stotine do tristo ljudi stajalo je u krugu oko nas i iščekivalo da se iz ruševina izvade članovi njihovih porodica. Za sve nas je to bio ogroman psihološki pritisak”, priča Miroslav Vujanović, ističući da su se u traženju nestalih orjentisali prema položaju stepeništa, jer je najviše ljudi u vrijeme zemljotresa pokušavalo da izađe iz zgrada.

 

Riječima je teško opisati ono što smo tamo doživjeli

”Na stepeništu smo pronalazili najviše ljudi. Svi oni, a to je najveća tragedija, nisu imali nikakvu šansu da prežive. Članovi Gorske službe spašavanja nisu bili u situaciji da spašavaju žive ljude iz ruševina. Naše kolege iz Civilne zaštite su imale sreću da pronađu živu djevojčicu pod ruševinama.

Kada naveče pokušavaš da zaspiš, obično u glavi pokušavaš pronaći takvu, neku ljepšu sliku. Kada smo mi tamo došli, već su počeli da se povlače spasioci iz Austrije i Njemačke. Svakodnevno je dolazilo do pucanja iz vatrenog oružja, jer su izbijali sukobi između Kurda i Sirijaca.

Svako od njih je insistirao da se njegova porodica što prije vadi iz ruševina. U to vrijeme pojavili su se i lopovi iz Istambula, tako da je često dolazilo do pucnjave”, kaže Miroslav, ističući da je iz Turske došao opterećen tim teškim slikama stradanja velikog broja ljudi.

Poslije svega, osjećam veliku prazninu u duši

Miroslav je načinio još jedan gest vrijedan pažnje. Nagradu od 5.000 KM, koliko je dobio od predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, uplatio je na ime pomoći narodu Turske pogođenom zemljotresom. Nakon svega, kaže da se ne osjeća kao nekakav heroj ili veliki humanitarac.

“Poslije svega, osjećam veliku prazninu u duši. I sada mi se plače, kada se sjetim scena iz Turske. Problem je u tome što ljudi ne znaju ko su heroji. Mi smo bili na jednoj lokaciji u Turskoj, gdje mi je čovjek rukama pokazao broj devet. Nisam shvatio u prvi mah o čemu se radi, ali mi je prevodilac objasnio da on ima devet članova svoje porodice u ruševinama. Mi smo toga dana pronašli trinaestoro ljudi u ruševinama, a među njima je devetoro bilo njegovih. Zajedno s nama kopao je i vadio svoje najmilije. U jednom trenutku je legao na zemlju i izgovorio “Inšalah” – Božije davanje. Taj čovjek je za mene bio heroj. Izbjegao sam iz Požarnice tokom rata s dvije kese. Moja porodica, otac i majka, došli su ovdje u Bijeljinu. Ljudima u Turskoj, na tom području, nisu ostale ni te dvije kese. Mnogi su ostali bez ikoga svoga. Taj čovjek mora nastaviti da živi sam i on je za mene heroj”.

Čemu mržnja, treba širiti ljubav među ljudima

Miroslav kaže da članovi Gorske službe spašavanja rade volonterski, srcem idu da pomognu onima koji su ugroženi, bez obzira kome je ta pomoć neophodna.

“Nisam ja svoj novac proslijedio narodu Turske, već je to novac koji je nama uplatio predsjednik Milorad Dodik. Procijenio sam da je taj novac trenutno najpotrebniji narodu Turske. Osjetio sam izvjesno olakšanje nakon tog gesta, jer, kada se vratiš iz Turske, nisi ti više isti čovjek. Imam normalnu komunikaciju s ljudima, ali, neke ljude ne mogu da pratim. Kad vidim da se neko sporječka, da izbije svađa, odmah kažem da to nije vrijedno ničega, jer za dva minuta ljudi izgube sve u životu. Treba širiti ljubav među ljudima. Čemu mržnja? Niko ne zna koliko mu je života još ostalo. Moja baka kaže da je smrt bliža od kragne za vratom. Tako se i ponašam. Niko me ne može iznervirati, ne može mi ništa loše učiniti, osim onoga odozgo. Novac je prolazna kategorija”.

 Vratismo se nakratko i na primjer Azre Jašarević iz Lukavca,bio je kraj  2019. godine. Miroslav je sa svojim drugarima prikupio oko 7.200 eura za njenu drugu operaciju, iako Azru prije toga nije poznavao. 

“Sada su to moji veliki prijatelji. Ostali smo u kontaktu, dolazili su mi za Božić. Sam ne mogu ništa uraditi, ali, uz pomoć prijatelja mogu puno toga. Kod mene je najvažnije to, da li si čovjek ili nisi čovjek. Uvijek treba tražiti ono ljudsko, ono dobro u čovjeku. Kad je neophodna pomoć ljudima u nevolji, svi mi treba da budemo jedni uz druge, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože i boju očiju. Počeli smo se stranački dijeliti, po mjesnim zajednicama. Svima se može dogoditi nešto strašno u životu. Nakon Hataja svi moji problemi su tako mali, gotovo nevidljivi. Od malih nogu sam imao potrebu da pomažem ljudima. U mladosti, vidim baku koja vozi brašno u kolicima, kolica se prevrnula. Zabacim vreću na leđa, onako, u nekoj crnoj košulji, vratim se nakon toga kući, presvučem se, jer sam bijel od brašna, i nastavim opet tamo gdje sam naumio. Kada osjetim potrebu da nekome treba pomoć i da mogu pomoći, onda priskačem”, kaže Miroslav ističući da ništa u životu ne radi zbog privlačenja nečije pažnje i publiciteta, već isključivo zbog sebe, jer ga to ispunjava kao čovjeka.

“ Ne trebaju meni nikakve titule i zasluge za bilo što. Inače, postali smo društvo sivila. Ne dešavaju se lijepe stvari, a treba samo malo da ponovo vratimo nadu i vjeru u ljude, u život. Spasioci su spremni da rizikuju svoj život za nečiji život. Imam četrdeset osam godina, ali ću uvijek priskočiti da spašavam nekoga ko je mlađi od mene. Moja supruga Jelica radi u rasadniku u “Komunalcu”, dok u istom preduzeću i ja obavljam poslove poslovođe na održavanju zelenih površina.  Ponekad u šali kažem: “Moja plata je 900 KM, supruga zaradi 700, vozimo “fijata” od 2.000 KM, živimo u GTZ naselju. Hvala Bogu, da i mi nekome možemo pomoći”. Imamo dvojicu sinova, desetogodišnjeg Davida i petnaestogodišnjeg Kristijana. Imamo  “fiat stilo”, koji vrijedi 1.500 do 2.000 KM. Nisam materijalista koji ganja džipove i poršee. U jednom trenutku sam pomislio da promijenimo automobil, kad smo dobili od predsjednika Dodika taj novac. Ipak, sve me vuklo da te pare pošaljemo u Tursku. Imam divnu porodicu, koja mi je podrška u svemu. David mi je tada rekao: “Tata, mi imamo auto, a oni tamo nemaju ništa”. Automatski sam ustao i otišao da uplatim taj novac. To sam uradio radi sebe, da bih se lično bolje osjećao, a nisam želio da se tome pridaje bilo kakav publicitet”, kaže  Miroslav Vujanović, čovjek sazdan od dobrote i ljudskosti.

Bijeljina.com