Podsjećanje na to kako je nekada bijeljinska Fabrika šećera u Velikoj Obarskoj, jedina šećerana u BiH, predstavljala privredni gigant i kako je od nje direktnu ili indirektnu korist imalo oko 12.000 stanovnika Semberije, sada je samo prazna priča ili, kako bismo to narodski rekli, dosipanje soli na živu ranu, kažu Semberci koji su svoje najbolje godine proveli u ovoj fabrici, radeći na preradi šećerne repe u šećer. Trenutno se oprema siječe i prodaje kao željezni otpad.

Nekada mladi inžinjer, sada već penzioner, kaže da je prva kampanja prerade šećerne repe obavljena davne 1980. godine, ravno prije 42 godine.

“Od početka smo imali problem oko obezbjeđenja sirovine za projektovani kapacitet. U Semberiji je u to vrijeme sijano oko 2.500 do 3.000 hektara šećernom repom. Sirovinu smo morali uvoziti iz Srema, Slavonije i Mađarske. Za prvu kampanju smo obezbijedili 100.000 tona šećerne repe, što je bila tek jedna četvrtina ovog industrijskog kapaciteta. U tu investiciju, u izgradnju fabrike,  bilo je uloženo milijardu i osamsto pedeset miliona dinara, u to vrijeme ogroman novac, čije bi se ulaganje moglo isplatiti samo u slučaju da fabrika radi punim kapacitetom. Investicionim programom tada je bilo predviđeno da u Šećerani radi oko 450 radnika”. 

Podsjećanja radi, te 1980. godine, trebalo je da se zasije oko 8.000 hektara šećernom repom u Semberiji, Posavini i Mačvi, a zasijano je svega oko 2.500 hektara. Sjetva šećerne repe te prve godine podbacila je na individualnom, sada bismo rekli, privatnom sektoru, jer su poljoprivrednici, umjesto 4.000 hektara, zasijali svega oko 242 hektara.

Ništa bolja situacija te godine nije bila ni u Posavini. Umjesto planiranih 1.995 hektara, zasijano je svega 123 hektara. Na startu nije ispunjen važan “društveno – partijski zadatak”, da se zasije osam hiljada hektara šećernom repom, da se obezbijedi 400.000 tona sirovine i da se 10.000 domaćinstava “zajedničkim dohotkom poveže sa Fabrikom šećera”.

Nestimulativna otkupna cijena šećerne repe

Kamen spoticanja, kako su tada primijetili ekonomski stručnjaci, najvjerovatnije je predstavljala otkupna cijena šećerne repe od 90 para po kilogramu, koja nije obezbjeđivala rentabilnost proizvodnje, kao, naprimjer, kukuruz ili povrće. Iako je već za narednu kampanju povećana otkupna cijena na 130 para po kilogramu, nit a mjera nije dala konkretan rezultat.

Od 1980 do 1992. godine Šećerana je obavila ukupno dvanaest kampanja prerade šećerne repe. Bosanskohercegovački ratni brodolom zaustavio je ovaj industrijski kapacitet, kao i brojne druge. Nakon punih sedamnaest godina organizovana je probna kampanja prerade šećerne repe, u 2010. godini, ali je nakon toga sve ponovo zaustavljeno. U međuvremenu, brojne šećerane u regionu, kao i bijeljinska, obustavile su proizvodnju. Zaustavljene su hrvatske šećerane u Virovitici i Osijeku, ostala je u pogonu samo šećerana u Županji. U Srbiji je svojevremeno postojalo petnaest rafinerija šećera, zatvorene četiri velike šećerane, šabačka, požarevačka, šećerane u Baču i Žablju. Još uvijek su u pogonu četiri šećerane, ona u Vrbasu, Crvenki, Kovačici i Pećincima. Raspadom Jugoslavije, kažu naši sagovornici, izgubljeno je ogromno tržište za šećer, od Triglava do Đevđelije, formirana su kudikamo manja nacionalna tržišta na teritorijama novostvorenih država. Od slatke priče o semberskom šećeru ostale su samo gorke pilule ekonomskog propadanja i nesnalaženja u godinama privredne tranzicije koja, izgleda, još uvijek traje.

Bijeljina.com