U jednom nezamislivom trenutku, devetoro djece, učenika OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru u Beogradu, i njihov čika Dragan, koji ih je čuvao, zauvijek su zaustavljeni na svom putu, ostavljajući prazninu koju nijedna riječ ne može ispuniti.

Navršavaju se dvije godine od masakra koji je duboko potresao Srbiju i region. Taj 3. maj 2023. godine zauvijek će ostati upisan u istoriju kao jedan od najtužnijih i najtežih dana.

Devetoro nedužne djece, kao i školski čuvar, ubijeni su 3. maja 2023. godine, a odgovor na pitanje zašto je njihov školski drug, tada učenik sedmog razreda, na čas istorije došao sa očevim pištoljima, izostao je. Ipak, danas se ne govori samo o masakru kakav Srbija ne pamti, već o nezacijeljenoj rani u duši čitavog društva, o boli koja ne jenjava, o pitanjima bez odgovora i o tišini koja nosi imena onih kojih više nema.

Anđelko Aćimović, otac ubijene djevojčice, uoči godišnjice nezapamćenog masakra, otvorio je dušu u emisiji “Crna hronika” na “Kurir” televiziji i u emotivnoj ispovijesti govorio o svojoj mezimici koja je 12 dana vodila bitku za život. On se najprije prisjetio kobnog jutra i trenutka kada je do njega stigla vijest koja je promijenila cijeli tok života ove porodice, prenosi “Kurir”.

“Dan je počeo kao i obično. Krenuo sam na posao, a prije toga sam se pozdravio sa njom. Ona je žurila u školu, spremala se za fotografisanje koje je bilo predviđeno tog dana. Petnaestak minuta nakon što sam stigao na posao dobio sam informaciju od supruge kojoj je javila prijateljica kada je vidjela u medijima vijest da je došlo do pucnjave. Ona je čula te pucnje, pošto se nalazila relativno blizu, ali nije imala ni najmanju predstavu da se to dogodilo u školi”, započeo je Anđelko.

“Pokušavali smo više puta da je dobijemo na telefon, ali onda sam shvatio da tu više nema čekanja. Sjeo sam u automobil i dojurio do škole gdje sam se našao sa suprugom. Zatekli smo scenu kao u filmu strave. Nismo mogli da priđemo školi jer je bio veliki broj pripadnika policije. Tu je nastao proces saznavanja i velikog straha šta se zapravo desilo. Da li je ona dobro ili je među nastradalima? Jedino što smo mogli jeste da pitamo policajce ispred škole, a oni su nam govorili da su djeca u podrumu, da su u sali, a što je više vrijeme prolazilo shvatili smo da sve to nije tačno. U nekih desetak minuta, sva djeca su napustila školu, a ispred škole ostali su samo roditelji koji su, kako se na kraju ispostavilo, izgubili djecu”, kaže neutješni otac.

On dodaje da je tešku istinu saznao po dolasku u Dječiju kliniku u Tiršovu. Tada su uslijedili dani u kojima su se miješali osjećaji tuge, bijesa, ali i puni nade da se njihova mezimica i pored teških povreda može izboriti.

“Tih 12 dana je bilo strašno! Hodate i kao da ne živite, ne možete da prihvatite tu istinu, nada i dalje postoji iako su povrede bile takve da nije bilo šanse. Sve smo činili što je bilo moguće, ali smo bar imali priliku da razgovaramo s njom. Puštali smo joj muziku, pričali priče, mazili je, nadali se i očekivali. Da li nas je čula ili ne, ne znamo, ali smo vidjeli suzu u njenom oku”, sa knedlom u grlu prisjetio se Anđelko.

Nažalost, djevojčica je dvanaestog dana izgubila bitku za život i tako postala deseta žrtva školskog druga iz odjeljenja.

Anđelko se dotakao i teškoća kroz koje su prolazili tokom suđenja roditeljima dječaka ubice, s obzirom na to da je maloljetni ubica krivično neodgovoran, ali i zbog raznih pokušaja porodice Kecmanović da, kako kaže, utiču na odluke.

“Posebnu teškoću smo osjetili kada smo slušali te pokušaje odbrane i negiranja krivice, što je bilo neprihvatljivo i nepojmljivo. To nas je dodatno traumiralo, kao i to što od samog početka ta porodica pokušava da ugrozi proces njegovog tretmana i liječenja. Pokušavali su da dođu i da utiču na njega, a i dalje imaju za cilj da njegovim oslobađanjem dođu do materijalnih sredstava time što će snimiti film o tragediji, što je jako monstruozno i opasno”, kaže Anđelko i dodaje:

“Pokušali su da insceniraju da mali zločinac nema adekvatan tretman u bolnici, žalili su se Strazburu. Međutim, dolazili su razni članovi komisije iz Brisela i njihov zaključak je da prava ubice nisu ničim povrijeđena”.

Fondacija u znak sjećanja na sve žrtve

Anđelko Aćimović je rekao i da je njegova kćerka bila izuzetno kreativna i darovita.

“Vodila je računa da nikad nikoga ne povrijedi, vrlo je diplomatski znala da riješi male sitne sukobe u kući”, sa toplinom u srcu pričao je Anđelko o svom djetetu.

Kako dodaje, cijeloj porodici, ali i drugima u svojoj okolini, donosila je neopisivu sreću, a uvjeren je da je ona bila dijete koje je u životu mnogo toga mogla da postigne.

U znak sjećanja na nju, ali i ostale žrtve, porodica Aćimović je osnovala Fondaciju koja nosi ime njihove kćerke, a kako je istakao, pored održavanja sjećanja na nju i ostale žrtve, Fondacija ima i druge velike ciljeve.

“Cilj Fondacije je da kroz naš rad pokušamo da spasimo bar jedno dijete. Jedan od osnovnih ciljeva je i borba za mentalno zdravlje djece, odnosno borba za bezbjednost djece na internetu, drugi cilj je dobročinstvo i humanost koje danas pokazujemo i činimo na razne načine kroz saradnju i pomoć djeci bez roditeljskog staranja, i naravno održavanje sjećanja na nju i drugu djecu ubijenu u “Ribnikaru””.

Roditelje žrtava najviše boli što Kecmanovići poriču krivicu

Dječak ubica, po zakonu, nije krivično odgovoran i za svoj zločin neće odgovarati, ali kazna je stigla njegove roditelje Vladimira i Miljanu Kecmanović. Vladimir je u decembru prošle godine osuđen na 14 i po godina zatvora zbog izazivanja opšte opasnosti i zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog sina, dok je Miljana osuđena na tri godine po proširenoj optužnici Višeg javnog tužilaštva u Beogradu za zapuštanje i zlostavljanje sina.

Tokom sudskih postupaka koji se vode protiv Kecmanovića, škole i države, osuđeni roditelji dječaka ubice sve vrijeme su negirali krivicu, smatrajući da nemaju ni najmanjeg udjela u onome što je uradio njihov sin.

Ožalošćene porodice, ali i cijela Srbija, okovani su tugom i bolnom tišinom, ali najviše ih boli to poricanje i riječi oca dječaka ubice koji javno izgovara da ne zna ko je kriv i da ne vidi odgovornost ni u sebi ni u svojoj supruzi!

(Kurir)

Izvor: Nezavisne