U gradu koji je zauvijek nosio u srcu, slavni bokser Marijan Beneš proveo je i svoje posljednje dane – slijep, bolestan, u siromaštvu, gotovo zaboravljen. Banjaluka, za koju je govorio da je “najljepši grad na svijetu”, bila je njegova najveća ljubav i najveća bol.

Preminuo je 4. septembra 2018. godine u 68. godini života. Po sopstvenoj želji, na njegovoj sahrani u Banjaluci pod jugoslovenskom trobojkom

Na komemoraciji u Banskom dvoru svirala je himna bivše Jugoslavije – „Hej, Sloveni“. Odsvirana je i pjesma „Zbog jedne divne crne žene“ Kiće Slabinca. Time je legendarni bokser koji je proslavio ovaj grad otišao tiho, ali s porukom – kako se voli i kako se prašta.

Od Tuzle do Borika – život jednog šampiona

Rođen je u Beogradu, u porodici oca Josipa, Hrvata, i majke Marije. Djetinjstvo je proveo u Tuzli s braćom i sestrom, svirajući violinu i klavir. U ring je ušao sa samo deset godina, a sa šesnaest već nosio dres banjalučke Slavije, kluba u kojem je proveo čitavu amatersku karijeru.

Tokom tog perioda, osvojio je devet titula prvaka BiH, četiri puta bio šampion Jugoslavije i ponosno nosio Zlatni bedž Jugoslovenskog sportskog lista.

Evropsko prvenstvo u Beogradu 1973. donijelo mu je zlato i titulu najboljeg sportiste Jugoslavije. Borio se i s bolešću – hepatitis ga je skoro koštao karijere – ali se vratio i nastupio na Olimpijadi u Montrealu 1976.

Borik 1979. – noć koja se pamti

Antologijska borba 1979. godine u dvorani Borik u Banjaluci ostaje jedan od najsvjetlijih trenutaka domaćeg sporta. Tog 17. marta, Beneš je nokautom savladao Francuza Žilbera Koena i postao evropski šampion u lako-velter kategoriji. Taj trijumf, u punoj dvorani, među svojim ljudima, zauvijek je upisan u kolektivno sjećanje grada.

Profesionalnu karijeru završio je 1983. godine. Imao je 394 borbe, od čega 309 pobjeda, sedam nokautom. Lomio je kosti 26 puta, oštetio glasnice, izgubio vid na lijevo oko. Ali nikada nije izgubio ono najvažnije – dostojanstvo.

Čovjek koji je volio ljude – i istinu

Marijan Beneš bio je borac i u životu, ne samo u ringu. Izjašnjavao se kao Jugosloven, ali nije krio svoje porijeklo. Oštro je kritikovao nacionalističke ideologije, bez obzira odakle dolazile.

U vrijeme ratnog ludila i raspada države, Beneš nije bio dobrodošao nigdje. Ni u Bosni ni u Hrvatskoj. Bio je ponižen u svakom smislu te riječi. Ipak, po završetku rata Beneš se vratio u Banjaluku.

Osim u boksu, okušao se i u pjesništvu, pišući uglavnom o Banjaluci.

Na kraju života bolovao je od Alchajmerove bolesti. Bio je slijep, bolestan, siromašan. Većinom ga je izdržavala sestra Ljiljana.

Marijan Beneš, bokser iz Banjaluke, heroj iz Borika, ostavio je iza sebe neizbrisiv trag.

I zato neka ova priča ne bude samo sjećanje, već i opomena – da ne zaboravljamo svoje velikane, dok su još među nama.

Izvor: Nezavisne / Foto: Nezavisne/ Arhiva