Nekoliko Banjalučanki, koje su u penziji, već četvrt vijeka svake srijede se sastanu kod krivog sata, zatim prošetaju do svog omiljenog kafića u centru grada, popiju kafu, ispričaju se i kroz osmijeh se prisjete nekih lijepih vremena kada su zajedno radile.

Sve to ne bi bilo čudno da se ne sastanu u tačno određeno vrijeme, a da prethodno nisu ni poslale poruku niti se dogovarale jedna s drugom.

U 18 časova zimi, i oko 19-19.30 ljeti, ove penzionerke se sastaju u samom centru grada na Vrbasu, na Trgu Krajine, sačekaju jedna drugu ukoliko bi neka od njih slučajno zakasnila, te nastavljaju druženje na mjestu gdje se već godinama okupljaju, a gdje ih i konobari znaju i dočekuju s osmijehom.

Čak i kada ih obaveze spriječe da dođu, kako kažu, važno je da bar dvije budu na tom mjestu u dogovoreno vrijeme, kako se ne bi slučajno prekinula dugogodišnja tradicija.

Tako je bilo i ove srijede, kada je u razgovoru s ovim damama tim “Nezavisnih” imao priliku da doživi njihovu nesvakidašnju pozitivnu energiju.

“Družili smo se s njima dok su prebirale po uspomenama i pokušavale da se prisjete nekih zanimljivih događaja koji su obilježili njihovo druženje, a koje bi nam mogle prenijeti.”

Iako je kiša već rominjala, nakon što su se sve okupile, pod kišobranom i ruku pod ruku Gospodskom ulicom prošetale su Gordana Nastić, Slavica Šugić, Jadranka Đerić, Jelica Stanković, Dušanka Ajder, Drenka Pepić, Borka Mijatović i Zorica Malić, a iako nisu došle ove srijede, sa njima se druže i Milena Babić, Svetislavka Matić, Vida Malešević i nekada Brana Smajlagić.

Na samom početku razgovora prisjetile su se svih lijepih godina i sastanaka koji su iza njih, ali i počele da prave planove za one koje su tek pred njima.

Iako su zagazile u sedamdesete, njima su godine samo broj, zdrave su, pune energije i uvijek spremne da negdje zajedno otputuju.

Naime, one su zajedno radile u fabrici “Rudi Čajavec”, gdje su provele čitav radni vijek, postale prijateljice, nastavile druženje i, kako kažu, ovim tempom planiraju nastaviti do kraja života.

 

Jelica Stanković, koja je jedna od organizatora ovih sastanaka, kaže da se tačno zna kad se sastaju te da nema potrebe da se čuju telefonom.

“Znamo kad je naš dan i termin kada se sastajemo, tako da nema potrebe da se čujemo. Nekada naše porodice to zaborave, pa isplaniraju nešto drugo, no mi ih napomenemo da je srijeda naš dan”, priča Jelica, dodajući da je bitno da na ovaj dan dođu bar dvije osobe jer se druženje ne otkazuje.

Na njene riječi se nadovezuje Zorica Malić, najstarija među njima, koja priču počinje od početka te pojašnjava da su zajedno radile u fabrici “Rudi Čajavec”  specijalni uređaji i vojni pogon.

“Samo je Drena radila u ambulanti. Družile smo se na poslu, ali smo ovo naše druženje, koje je svake srijede, intenzivirale oko 1998. godine. Od kraja devedesetih pa sve do pandemije virusa korona zajedno bismo uvijek negdje otputovale i za 8. mart”, ističe Malićeva.

Prema njihovim riječima, mnogi se začude kad čuju da se one druže i sastaju toliko dugo, te im kažu da je to danas rijetkost, ali one u tome ne vide ništa čudno.

Drenka Pepić, koja se među posljednjima pridružila ostatku društva, priča da su se površno poznavale još od 1972. godine, ali da se od 2015. intenzivnije druže i putuju.

“Mislim da se sličan sličnom raduje pa smo se tako i mi prepoznale. S nekima od njih sam išla u osnovnu školu, a kasnije smo i radile zajedno. To su žene koje neće da ostare, vole život, društvo i žele da iskoriste ovo vremena što je preostalo. Mi smo sve u penziji i uživamo u njoj, koja je naravno mala, ali se mi snađemo i iskoristimo je da negdje otputujemo”, kaže Pepićeva.

Kroz smijeh priča i da je svaka od njih zadužena za neki resor pa je tako ona imenovana za kulturu i zabavu, Jelica je pokretačka snaga, Slavica je učiteljica za pletenje i heklanje, Gordana kaže da je zadužena za poljoprivredu, dok Zorica glasno dodaje da je ona ministar bez portfelja.

Ističu da često vole otići i u pozorište, na koncerte te da, sve u svemu, vole sve što vole mladi.

“Tako smo prije neko veče otišle na koncert, a nismo znale ni ko nastupa. Nas tričetiri odemo zajedno i na more, a i rođendane slavimo ovdje, na našem starom mjestu”, ističe ova vesela družina.

Obišle su zajedno, kako kažu, od Palića do Ohrida, cijelu Srbiju, čak i do Budimpešte, Praga, te navode da čim neko upita hoće li se negdje putovati  one uvijek imaju potvrdan odgovor.

Naravno, u svim tim zajedničkim druženjima nađe se mjesta i za anegdote i zanimljive situacije, pa tako Jadranka Đerić priča kako su na putovanju u Budimpešti ušle u najstariju poslastičarnicu te da nisu znale da su različite cijene kad se porudžba preuzme na šanku, u odnosu na one kada ih konobar usluži i donese im narudžbu.

“Mi smo naravno sjele i naručile, konobar je donio račun i tom prilikom nas je žarbo kocka sa bočicom vode koštala po 13 evra. S druge strane, naša prijateljica nije htjela uzeti žarbo kocku, već samo kafu, a na kraju je i ona malu kafu i čašicu vode platila takođe 13 evra. Mi smo bar nešto pojele, a ona ništa”, kroz smijeh priča Jadranka.

Kad se sastanu o svemu se priča: porodici, receptima, izlascima, planovima, politici pa im nikad nije dosadno, a u dva sata druženja mnogo toga stane.

“Nekad odemo zajedno i ručati, kad bude penzija, pa se počastimo”, kažu ove Banjalučanke.

Na pitanje šta je tajna dugogodišnjeg prijateljstva, uglas odgovaraju da je to međusobno razumijevanje i poštovanje.

“Neke od nas su zajedno od 1972, neke od 1979. godine, a ima nas svih profila, od tehničara, medicinskih radnika, inženjera, VKV radnika, i to elektro i mašinske struke. Nikad se niko nije posvađao, kad je bilo koja od nas počinjala raditi pomagale bismo joj i učile jedna od druge. Jednostavno, kad vidite koliko su ljudi nesebični i koliko se poštuju, prijateljstvo lako opstane”, poručuju ove gospođe. Ipak, kako ističu, sada su druga vremena… Dok se one više oslanjaju jedne na druge, to danas nije slučaj kod mladih.

Sa sjetom su se prisjetile i fabrike “Rudi Čajavec” jer su tu provele neke od najljepših vremena.

“Tu je bilo svega: smijeha, rada, pomaganja i to je bilo neko posebno vrijeme, a sada kada prođemo pored nekadašnjeg preduzeća bude nam žao što je ta firma propala jer smo tu ipak proveli zajedničke trenutke, svašta proživjeli i ostalo nam je u lijepom sjećanju”, zaključuju ove Banjalučanke.

Izvor: Nezavisne / Nikolina Aleksić