Danas je 1. maj, praznik rada, dan kad svaki pošten radnik ode u prirodu da roštilja, pije pivce, najbolje uz neku vodu, dremne na travi poslije drugog kruga ćevapa i u povratku se, tradicionalno, malo posvađa s familijom.

No, imamo li šta da slavimo?

Iako se danas često povezuje sa neradnim danom i proslavama na otvorenom, ovaj datum nosi duboku istorijsku težinu i podsjeća na mukotrpnu borbu radnika za osnovna prava koja mnogi danas uzimaju zdravo za gotovo.

Obilježavanje 1. maja vodi porijeklo iz Sjedinjenih američkih država, gdje su krajem 19. vijeka radnici ustali protiv nehumanih radnih uslova. Tokom industrijske revolucije, radni dan je često trajao i po 12 do 16 sati, uz minimalne plate i gotovo nikakva prava. Kulminacija nezadovoljstva desila se 1. maja 1886. godine, kada je u Čikagu više od 300.000 radnika izašlo na ulice zahtijevajući osmosatno radno vrijeme.

Protesti su trajali nekoliko dana, a 4. maja na trgu Hejmarket (Haymarket Square) došlo je do krvavog sukoba između demonstranata i policije, nakon što je nepoznata osoba bacila bombu. Uslijedila je represija, hapšenja i suđenja, a više radničkih lidera je osuđeno na smrt. Ovi događaji su odjeknuli širom svijeta i ostavili snažan trag u radničkom pokretu.

Zanimljivo je da se u Sjedinjenim državama ovaj praznik danas ne obilježava. Razlog za to je što su američke vlasti dugo povezivale 1. maj sa anarhizmom, komunizmom i protestima, pa su ga potiskivale iz javnog diskursa kao dan masovne mobilizacije.

Nakon što su socijalistički i komunistički pokreti širom sveta usvojili 1. maj kao Praznik rada, američka vlada je iz ideoloških razloga tokom Hladnog rata željela da se distancira od “lijevih” pokreta.

Umjesto toga, Labor Day u SAD se slavi prvog ponedjeljka u septembru, od 1894. godine, kako bi se priznala uloga radnika, ali bez povezanosti sa radikalnim ili internacionalističkim korijenima 1. maja.

Praznik rada prvi put je međunarodno priznat 1889. godine na kongresu Druge internacionale u Parizu, kada je odlučeno da se 1. maj posveti sjećanju na žrtve iz Čikaga i borbi za radnička prava. Od tada, ovaj datum se obilježava kao dan solidarnosti među radnicima, bez obzira na nacionalnost, profesiju ili političko uvjerenje.

Radnička borba danas

Iako su tokom decenija mnogi ciljevi radničkog pokreta ostvareni – poput osmosatnog radnog vremena, minimalne plate, prava na štrajk i sindikalno organizovanje – borba za dostojanstvene uslove rada i dalje traje.

U eri globalizacije, digitalne ekonomije i nesigurnih i nestabilnih oblika zaposlenja, radnici se suočavaju sa novim izazovima: nesigurnim radnim mjestima, lošim uslovima rada, slabljenjem sindikata i narušenim pravima.

U brojnim zemljama širom svijeta i dalje se vode borbe za osnovna prava – protiv dječijeg rada, eksploatacije, rodne diskriminacije i neplaćenih prekovremenih sati. Prvi maj tako ostaje prilika ne samo za proslavu radničkih dostignuća, već i za podsjećanje da se ta prava moraju čuvati, štititi i unapređivati.

Prema najnovijem ITUC Global Rights Indexu za 2024. godinu, deset zemalja sa najgorim uslovima rada su: Bangladeš, Bjelorusija, Ekvador, Egipat, Esvatini, Gvatemala, Mjanmar, Filipini, Tunis i Turska.

Ove zemlje karakterišu ozbiljna kršenja radničkih prava, uključujući zabranu sindikalnog organizovanja, represiju nad sindikalistima, nasilje nad radnicima i ograničavanje prava na štrajk.

Evropa, iako tradicionalno percipirana kao regija sa snažnim radničkim pravima, bilježi zabrinjavajući pad u zaštiti tih prava. Prosječna ocjena evropskih zemalja pogoršala se sa 2.56 u 2023. na 2.73 u 2024. godini, što ukazuje na kontinuirano pogoršanje uslova rada i prava radnika.

Praznik rada nije samo dan odmora – to je podsjetnik da su radnička prava izborena mukom i žrtvama, a ne poklonjena. To je dan kada se sjećamo prošlosti, ali i gledamo ka budućnosti – ka društvu u kojem radnik neće biti potrošna roba, već ravnopravan i poštovan član zajednice.

Izvor: Mondo