Znate l’ priču o Vladimiru Milićeviću? I ja sam je skoro čuo i riješio da istu podijelim sa vama, dragi čitaoci.

Kažu da je najteže u sportu, pa i u životu, ponoviti uspjeh. A Odbojkaški klub Radnik i njegov trener su to uspjeli. Kada su prošle sezone Bijeljinci bili na ivici da izgube finalnu seriju od Domaljevca, desio im se Vladimir Milićević. Snagom autoriteta, pojave koja diže (sa)igrače na terenu, tadašnji pomoćni trener i privremeni povratnik na teren okrenuo je seriju u korist tima iz Bijeljine i donio istorijski, prvi šampionski trofej svom klubu.

Ove godine, u još jačoj konkurenciji, kao prvi trener tempirao je formu svojih izabranika da u najvažnijim bitkama budu najbolji i “plavo-bijeli” su uspjeli da odbrane pehar šampiona, ali i trofeje pobjednika Kupa BiH i Kupa Republike Srpske.

“Prošle sezone mi se ostvario san da osvojim titulu u Premijer ligi kao igrač. U karijeri mi je samo to nedostajalo. Igrom slučaja povrijedio nam se primač Vuk Medenica, jedan od nosilaca igre, pa poslije prve utakmice finala i Kinez Adai, koji je bio njegova zamjena. Momci su me zamolili da pomognem, bio sam pomoćni trener, niko me nije pritiskao. Rekao sam da nema smisla da igram poslije godinu dana pauze, da nisam spreman, da ću napraviti više štete nego koristi… Međutim, stariji momci su me nagovorili da se vratim. Bilo mi je krivo da ne pokušam da im pomognem. Mislim da su mogli i bez mene, a da je moja pojava na terenu više bila pozitivan psihički šok. Nisam ih izdao, odmah na prvom treningu sam vidio tu ludačku energiju koju im je donijela moja pojava na terenu. Fino sam odigrao, donio sam im sigurnost. Najveći kompliment su mi bile čestitke igrača rivalske ekipe. Treću, odlučujuću utakmicu sam igrao pod blokadom, stisnuo sam zube i slavili smo. Posebna čast mi je bila kada je kapiten Dušan Perišić insistirao da podignem šampionski pehar, jer sam ja unazad 15 godina bio kapiten”, rekao je Milićević.

Kako je i kada počela Vaša priča sa Radnikom?

“Došao sam iz Niša te, 2000. godine sa tri godine starijim rođenim bratom Miodragom u Bijeljinu. On je igrao korektora, a ja sam pokrivao poziciju primača. Imao sam tada 19, a brat 22 godine. Radnik je pravio ekipu za veće domete u odnosu na dotadašnji učinak. Bijeljinci su igrali Prvu ligu Republike Srpske. Do tada su dominirali Modriča i Jedinstvo, koji su se smjenjivali u osvajanju trofeja. Zatekli smo ekipu koja je generacijski bila slična bratu i meni. Tu su bili Željko Marić, Dragan Stanišić, Darko Tešić… Bila je to mlada, dobra ekipa. Prve godine smo napravili svojevrsni bum, kada smo razdvojili Jedinstvo i Modriču”.

Odakle su Vaši Milićevići?

“Rođen sam u Doboju, otac mi je bio vojno lice, prekomandovan u Niš. Inače, kompletna familija mi je sa Ozrena. Odrastao sam u Nišu, gdje sam i počeo da se bavim odbojkom, relativno kasno za današnje prilike, sa 13-14 godina. Brat je počeo prvi, išli su po nekim turnirima, meni je sve to bilo primamljivo pa sam htio i ja da probam. Već sa 15 godina sam počeo da igram ligu. Dvije godine kasnije sam prekomandovan u prvi tim. I tu sam dvije godine igrao za seniorski tim Niša, dok nisam došao u Bijeljinu”.

Igrali ste i jednu sezonu u Dubrovniku?

“Da, imao sam izlet u Hrvatsku, u sezoni 2006/2007, nakon nekoliko godina u Radniku, kada nije bilo baš najbolje stanje. Već smo bili naviknuti da osvajamo titule i igramo u finalima. Došlo je do smjene generacija. Otišli su igrači, recimo Anđelko Ćuk, koji je kasnije napravio veliku karijeru, igrao je za Mladost iz Zagreba, u Koreji i Japanu. Ljudi iz Dubrovnika su me zvali da im pomognem da opstanu u Superligi Hrvatske. Vidjeli su me na turniru “Jovo Đurić” u Ljubinju, gdje su i oni učestvovali. Oni su bili totalno nova ekipa. To je bilo prvi put da se muški tim Dubrovnika plasira u elitu. Žao mi je što nismo mogli da uradimo nešto više i što smo ispali. Meni se desio peh, pa sam propustio ključne utakmice zbog povrede. Bila je ideja da ostanem tamo, ali klub nije mogao to finansijski da iznese, oni su odlučili da odustanu od velike priče i ja sam se vratio u Bijeljinu. To je bio taj neki izlet, ta jedina sezona, do danas, u kojoj nisam bio u Radniku”.

Da li je bilo još nekih ponuda da napustite Radnik?

“Bilo je, ali me nisu zadovoljile. Danas, recimo, momci za 500 do 1.000 evra idu u inostranstvo, da samo kažu da su igrali “preko”. Mene nisu zadovoljavale ni mnogo veće cifre. Imao sam priliku da odem u Zagreb koji je te sezone, kada su me zvali, igrao finale protiv Mladosti. Nisam htio da izdam Radnik sa kojim sam se već dogovorio. Tražio sam nešto veći iznos od Zagreba da, ako već idem, nešto ostavim Radniku da i oni mogu da nađu pojačanje. Zvali su me 20 dana prije početka sezone. Nismo se dogovorili, ali sam vidio da vrijedim. Poslije su me zvali iz Pazove, koja je igrala polufinale Superlige Srbije, i subotički Spartak… Tokom karijere su me zvali i klubovi iz BiH, ali nije mi bilo primamljivo da bih mijenjao svoje navike i život, da jurim za parama. Više sam gledao da ostavim neki trag u mom Radniku, bilo je uspona i padova, ali ne kajem se. Sad kad gledam, presrećan sam što sam tako postupao. Dvaput sam bio najbolji igrač Republike Srpske, dvaput najbolji sportista Bijeljine, reprezentativac BiH… Zadovoljan sam karijerom”.

Iako šampioni BiH, imali ste dosta problema

“Ljudi iz uprave imali su ove godine ogromnih problema, imamo ih i dalje. Oni su uspjeli dosta toga da “ishendluju”. Mi nismo klub sa velikom infrastrukturom, ali zahvaljujući tim ljudima smo izgurali. U drugoj polusezoni smo trenirali u dva sela. Dva treninga smo imali u sali u kojoj igramo utakmice i to na pola terena. Ne treniramo kako igramo, a ova tri treninga smo imali u Patkovači i u Batkoviću u salama uslovnim za trening, ali u kojima ne igramo, samo iz razloga da bismo mogli da treniramo servis?! Tako treniramo unazad 10 godina. Šampion BiH nema adekvatne uslove za treninge. To bi trebalo da se podrazumijeva, ali prosto nije tako”.

Kakva iskustva nosite iz Lige šampiona, odnosno sa kvalifikacionog turnira iz Beograda?

“Nezaboravno iskustvo. Igrati protiv Olimpijakosa sa Mitrom Đurićem, Draganom Travicom i ostalima… Došli smo u poziciju da igramo neki egal sa njima. Naravno, sigurno su se oni malo opustili, ali smo dobili treći set i jedva izgubili četvrti 25:22. Njihov trener je morao da uvede sve igrače iz prve postave iako je mislio da ih odmori. Tad sam vidio da imamo veliki potencijal,

Radnik ponovo čekaju kvalifikacije za Ligu šampiona. Kako sad stoje stvari sa podrškom?

“Vrijeme je da neko u gradu shvati da ima sportskog giganta, koji je igrao tu Ligu šampiona, CEV kup. Iako nismo nikog savladali, dostojno smo prezentovali grad i Republiku Srpsku. Ako ostanemo na okupu i pojačamo se, pružićemo još i više naredne sezone. Apelujem na Gradsku upravu da nas još više podrži. Moram da kažem da imamo podršku predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Prošle godine smo bili na prijemu. Pomogao nam je finansijski. Ponudio je da igramo evropske utakmice u Laktašima i on bi podmirio sve troškove. Druga uzastopna tripla kruna je velika stvar za Radnik i Bijeljinu”.

Novinar-Ljudi Vas poznaju i kao našeg kolegu sa malih ekrana

“Televiziji “Slobomir” je trebao sportski novinar, neko je predložio mene, a nikad nisam imao problem s pojavljivanjem pred kamerama. Pokojna Željka Spremo, koja je bila direktor RTV “Slobomir”, je ocijenila da je to što znam dobro, s tim se složio i tehnički direktor Goran Spremo, dogovorili smo se i tako sam počeo. To je bilo 2009. godine. Nakon tri, četiri godine prešao sam na Radio-televiziju Republike Srpske, gdje sam radio i druge oblasti, ne samo sport. Novinarstvo je fenomenalno, ali sam ga napustio iz finansijskih razloga. Otišao sam za drugim poslom iako pokušavam da ostanem u našoj branši. Povremeno pomažem kolegama koji imaju portale u Bijeljini, radim neki podkast, vodim neke svečanosti…”, zaključuje Milićević.

Izvor: Glas srpske