Stara narodna poslovica glasi da je najgore imati, pa nemati, a upravo to na svojoj koži osjetio je Zoran Popović (62) iz Čačka. Njegova nevjerovatna životna priča vrlo lako mogla bi da posluži kao scenario za film, jer je iz nestvarnog luksuza završio kao beskućnik i korisnik Narodne kuhinje.

Rođen u uglednoj čačanskoj porodici, majka ljekar specijalista, otac direktor Gimnazije. Zoran je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

“Nakon fakulteta sam se prvi put oženio i uz pomoć tadašnjeg tasta koji je bio general zaposlio u Vojsci Srbije. Potom sam se razveo, supruzi i ćerki ostavio stan, a potom opet oženio i dobio sina. Započeo sam tada svoj privatni biznis i živeo fantastično. Radio sam privatne poslove vezane za proizvodnju sokova i piva sa poznatim beogradskim biznismenom. Imao sam mnogo para, nekretnina”, započinje priču Zoran za RINU.

U jeku svog poslovno uspjeha počeo je da gradi vilu na Senjaku. Imao je stan od 250 kvadrata, kafe-bar, dva noćna kluba. Vozio najskuplje automobile i obišao pola svijeta.

Međutim, onda su kola krenula nizbrdo i u Zoranovom slučaju nisu se zaustavljala i završio je kao primalac socijalne pomoći, bez krova nad glavom.

“U posao sam uveo prijatelja iz Čačka, koji je na kraju dosta toga upropastio. Radio je meni iza leđa pa sam izgubio povjerenje poslovnih partnera. Objekte na Senjaku nisam mogao da legalizujem i sve su srušili. Tada sam se i drugi put razveo, a ženi i sinu ostavio drugi stan”, kaže Zoran.

Tada je ostao potpuno sam, prijatelji su se gubili brzinom kojom je on gubio novac. Dobio je moždani udar, vratio se u Čačak kod majke koja je ostala sama i bolesna i morao je, kako kaže, i o njoj da vodi računa. Sa njom je živio na Kablaru, a potom u iznajmljenom stanu jer je sva porodična pozamašna imovina već bila rasprodata. Nakon njene smrti nije više imao gdje i završio je na ulici, kao beskućnik.

“Živio sam na autobuskoj stanici u Čačku, u dva navrata po šest mjeseci. Pola godine sam proveo i u manastiru Stjenik, nedaleko od Čačka gdje sam vodio brigu o životinjama. Potom sam se vratio u Čačak, primam socijalno od nekih 9.000 dinara i hranim se u Narodnoj kuhinji. Ne libim se posla, radio bih ali teško me iko prima zbog mojih godina. Idem u nadnicu kad je sezona poljoprivrednih radova”, priča ovaj nekada uspješan poslovni čovjek.

Kada gleda unazad i sabira svoje greške, Zoran kaže da bi možda bilo bolje da se pre deset godina nije vratio u Čačak, već da je majku tada prebacio u glavi grad i tamo vodio brigu o njoj tokom bolesti.

“Prvi dio mog života je bo sjajan, ovaj drugi ne daj Bože nikome. Možda da sam ostao tada u Beogradu našao bih način da se izvučem iz problema, ali sada nema povratka. Tu sam gdje sam. Imam veliku familiju, ali očigledno da im nisam važan. Ne vole me, nikada me nisu ni voljeli. Ostavljen sam potpuno sam, ali možda sam to i zaslužio. Ne znam šta drugo da kažem. Nadam se da će možda neko izvuci neku pouku iz ovog mog tužnog primjera”, zaključuje Zoran.

Zoranu bi svaka pomoć trenutno bila dobrodošla, u vidu zaposlenja, ili obezbjeđivanja bilo kakvog smještaja. Ovaj čovjek koji je nekada živio u suvom luksuzu u preko 200 kvadrata, kaže da bi mu sada bio dovoljan i jedan sobičak.

Izvor: Bl portal