Svako pominjanje Jugoslavije i najvećeg sina naroda i narodnosti, kako se govorilo za Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika države koja živi u njenim uspomenama, kod Štefanije Opačić, djevojački Kodrnja, rođene u Kumrovcu, izaziva bujicu emocija. Ona je, u posljednje dvije godine, zajedno sa suprugom Urošem, stanovnica Doma za stare “Rezidencija Bakić” u Gradišci.

Njih dvoje posjećuju kulturne manifestacije, sportske događaje, šetaju pored Save, a u dane koji su praznovani u vrijeme SFRJ redovno polažu cvijeće na spomenike oslobodiocima u Drugom svjetskom ratu.

“Ne mogu se odreći sebe, vrijednosti svoga kraja i države koju sam voljela”, glasi kratak i jasan Štefanijin zavjet.

Davno je zauzela takav stav, kojeg se ni sada ne odriče.

O Titu, svome komšiji iz Hrvatskog Zagorja, rado govori.

“Kada sam pošla u prvi razred, u školi u Kumrovcu, prvi naš izlet bio je do Titove rodne kuće. To je bilo 25. maja 1947. godine. Ja sam pjevala u školskom horu ispred kuće našeg predsjednika”, prisjetila se Štefanija svoga djetinjstva i prvog đačkog izleta.

Ona kaže da u Kumrovcu mještani i sada, sa mnogo ljubavi i poštovanja, čuvaju uspomenu na Tita i da su veoma privrženi njegovim idejama.

“Prošle godine, Uroš i ja, bili smo tamo. Vozio nas je naš sin. Kumrovec je i sada veoma posjećen, dolazi mnogi ljudi, iz svih krajeva bivše Jugoslavije i svijeta. O tome mi je pričala moja nećaka koja živi u Kumrovcu. To je i moj zavičaj, tu sam rođena 1939. godine”, kaže Štefanija, krepka i razgovorljiva, omiljena u novoj sredini.

“Koliko je udaljena Vaša rodna kuća od Titove?” upitasmo.

“Od moje do Titove kuće je pola sata pješačenja, a biciklom ili automobilom, može se stići za nekoliko minuta. Kumrovec se vremenom mijenjao, uređivao… Titova kuća je u sredini sela, a do moje, nekada je bio lošiji put. Poslije je cijelo selo uređeno. Na to sam ponosna. I sada me jeza prođe, neki trnci, osjećam strepnju i uzbuđenje, kada se sjetim svoga zavičaja i svoga predsjednika”, ljubazno, sa velikom sjetom na vrijeme svoje mladosti, ali i države u kojoj je najduže živjela, priča Štefanija.

“Kako Vam je u Gradišci, patite li za Kumrovcem i Zagrebom, za rodnim krajem, gradom u kojem ste proveli radni vijek i najveći dio života”, pokušavamo od naše sagovornice dobiti nove informacije.

Odgovara da joj je ovdje lijepo, da je okružena pažnjom i razumijevanjem.

“Nama se Gradiška dopala prilikom proputovanja ovim mjestom. Zato smo, naravno i zbog pristupačnijih troškova života, odlučili da napustimo glavni grad Hrvatske, te ovdje nastavimo penzionerski život. Konsultovali smo se sa sinom i kćerkom, spakovali lične stvari, napustili stan u zagrebačkoj Ulici Valunske ploče, a za novu adresu odabrali Dositejevu ulicu broj 3 u Gradišci”, objašnjava Štefanija.

Smještaj su pronašli u Domu za stare osobe, nekoliko stotina metara od graničnog prelaza, u centru grada.

“Osjećamo se kao kod kuće. Zapravo, ovo je naša kuća. Od naših penzija ovdje možemo komotno živjeti, jeftinije je za nas nego u Zagrebu. Nama treba mir, a to smo ovdje pronašli. Ljudi su ljubazni i predusretljivi, vole da razgovaraju kao i nas dvoje. Sin i kćerka nas takođe često posjećuju. Svaki naš dan je u potpunosti ispunjen”, analizira Štefanija svoju i Uroševu penzionersku računicu.

Raduju se skorašnjem proljeću, koje nagovještavaju rano procvjetalo cvijeće i topli dani.

Uroševe uspomene

Štefanija je Uroša prvi put odvela u Kumrovec 1960. godine, da upozna njene roditelje, a potom su zajedno otišli do Titove kuće.

“Bilo je to za mene sretno vrijeme, bili smo mladi, sa mnogo zanosa i ljubavi. To nas je hrabrilo, podsticalo, nudilo obilje životnih iskušenja. Dan mladosti je naš praznik, i tada i sada. Države se mijenjaju, ali nas dvoje smo isti, njegujemo iste vrijednosti i uopšte nas ne zanimaju tuđa mišljenja. Baš nas briga šta ko misli i govori. Mi tjeramo po svome i lijepo nam je”, povjerio nam se Uroš Opačić, porijeklom iz Suvaje kod Bosanske Krupe, komšija manje poznatog, ali takođe voljenog pjevača Bore Drljače.

Izvor: Nezavisne / Autor: Milan Pilipović / Foto: Milan Pilipović