Vladana Runjevac (42), bijeljinska ugostiteljka, vlasnica poznate poslastičarnice “Mamasita”, planinarka, članica Planinarsko-ekološkog društva “Majevica” ovih dana, u okviru petnaestočlane ekspedicije, koju je predvodio iskusni banjalučki planinar Miroslav Trivić,  stigla je do najvišeg vrha Kilimandžara. Podvig je to vrijedan divljenja. Razgovarali smo s Vladanom o svemu onome što je preživljavala tokom šestodnevnog uspona na Kilimandžaro.

“U petnaestočlanoj ekipi bilo je devet muškaraca i šest žena. Savladali smo četiri etape, od podnožja Kilimandžara do najvišeg vrha, na nadmorskoj visini od 5.895 metara. Prva etapa je podrazumijevala uspon iz podnožja Kilimandžara, sa visine 1.900 metara, gdje smo stigli autobusom, ka vrhu.

Druga etapa podrazumijeva penjanje na visinu od 2.700 metara, treća na visinu od 3.700 metara, četvrta na visinu od 4.700 metara. Na visini od 3.700 metara boravi se dva dana kako bi se organizam aklimatizovao.

Prošli smo kroz četiri godišnja doba

Tijelo se mora privići na visoke temperature. Kilimandžaro je poznat po tome što “prolazite” kroz četiri godišnja doba. Prva etapa podrazumijeva prolazak kroz pravu prašumu, koju smo viđali u filmovima o Tarzanu.

Jako je toplo, vazduh je vlažan, atmosfera puna isparenja. Ima i majmuna na toj dionici puta. Kilimandžaro je i nacionalni park, zaštićeno područje. Tu nema motornih vozila. Sve naše stvari nose lokalni vodiči na glavama. Njihova dnevnica je oko deset dolara.

Kada smo stigli do 2.700 metara nadmorske visine, tu smo prespavali. Kako smo se više penjali, rastinje je bilo sve niže i oskudnije, flora sve siromašnija. Kada smo stigli do etape od 3.700 metara, spavali smo u nekim malim drvenim kolibicama. Sve je to neopisiv doživljaj, ali, na tim etapama već postaje naporno za pješačenje. Vazduh je razrijeđen i to nam je otežavalo disanje. Unosili smo vitamine i neke tablete u organizam, kako bismo mogli savladati sve te prepreke koje su bile pred nama”.

Vodio nas je iskusni planinar Miroslav Trivić

Vladana kaže da je za njih izuzetno važno bilo upravo to što ih je vodio Miroslav Trivić, iskusni planinar i alpinista koji se ranije penjao na Kilimandžaro.

“Miroslav nas je dobro pripremio za tu ekspediciju. Imali smo dobru hranu u tih šest dana. Šestorica kuvara bili su u našoj pratnji i oni su nam pripremali obroke. Našu dodatnu opremu i stvari nosilo je na glavama dvanaest nosača, svaki od njih po jednu torbu. Po etapama smo pješačili od pet do šest sati. Prva etapa je dugačka oko osam kilometara, ali je kretanje uz brdo izuzetno teško, jer je teren strm i nezgodan. Druga etapa je bila dugačka dvanaest, treća deset kilometara. Četrvta etapa je dugačka oko deset, a u završnici smo morali preći 4.700 metara, od završnog kampa, do visine od 5.900 metara. To je razdaljina od 6,5 kilometara, ali smo tu etapu savladali za osam sati. Teren je strm, čini mi se, kao na Leotaru kod Trebinja”.

Vladana kaže da je u završnici organizovan noćni uspon, tačno u ponoć.

 “S lampama na glavama smo pješačili noću. Vidimo samo stijene oko sebe. Osnovno pravilo je da se ide polako, noga za nogom, korak za korakom. Mišići troše puno kiseonika. Što se brže hoda, mišićima na nogama je sve teže, jer troše više kiseonika. Bitno je hodati sporo.

Puno ljudi je primalo kiseonik na vrhu Kilimandžara. Sve vrijeme sam se plašila da ne dobijem visinsku bolest. Preporuka je bila da pijemo pet litara vode dnevno i ja sam to poštovala. Na Kilimandžaru postoje tri vrha, prvi od 5.600, pa drugi od 5.700 i treći, najviši vrh, od 5.895 metara. Već na prvom vrhu sam mislila da ne idem dalje.  Na toj dionici je snijeg i led.

Međutim, koleginica Crnogorka mi je rekla da je drugi vrh tako blizu, vidi se golim okom. Ipak, taj jedan i po kilometer smo teškom mukom savladali. Kretali smo se kao zombiji. Pali smo na nos i rekli smo da nikada više nećemo pokušavati da se penjemo na takve vrhove. Sada, kad se osvrnem, čini mi se da bih pokušala ponovo. Sve vrijeme nas je pratio jak vjetar, brzine oko 80 kilometara na čas. Temperatura je na vrhu bila – 20 stepeni Celzijusovih. Kad smo se spuštali sa vrha Kilimandžara, trebalo nam je pet sati vremena. Idemo nizbrdo, pridržavaju nas vodiči da ne padnemo, noge su nam upadale u vulkanski pijesak. Ukupno smo prešli oko 78 kilometara na tom usponu do Kilimandžara”.

Bili smo iznad oblaka

Vladana je već pet godina aktivan planinar. Bila je na Magliću, na planinama oko Sarajeva, na Bjelašnici, Jahorini, na Visočici, na Romaniji.

“Na planinama sam upoznala izuzetno pametne, inteligentne, visokobrazovane i kvalitetne ljude. To su ljudi koji puno rade i planinarstvo im dođe kao izduvni ventil. U našoj ekspediciji bilo je desetak ljudi iz Banjaluke, jedan momak iz Beča, jedan Slovenac, dvoje planinara iz Sarajeva. Bilo je među njima bankara, prosvjetnih radnika, prevodilaca u UN, medicinskih radnika, sve su različite profesije. Za mene je planinarstvo izazov i avantura. Kažu da se sa vrha bolje vidi, a mi smo sa vrha Kilimandžara vidjeli samo oblake.

Bili smo iznad oblaka. Za mene je to veliki izazov bio, jer sam po prirodi avanturista. Između sedam najvećih svjetskih vrhova Kilimandžaro se izdavaja po izvanrednoj prirodi, flori i fauni. Vide se različite biljke i životinje. Ostali vrhovi su više tehnički zahtjevni, neophodna je alpinistička oprema. Puno opreme sam dobila od prijatelja i na tome sam im zahvalna. Ekspedicija je trajala šest dana, a mi smo ukupno na putu proveli dvanaest dana. Za jedno takvo putovanje treba izdvojiti 6.000 KM ili tri hiljade eura. Što se mene tiče, prije ću izdvojiti novac za to, nego za dobru garderobu i skupe cipele”.

Pomjerila sam sopstvene granice

Vladana kaže da je ovom ekspedicijom pomjerila neke svoje granice, iako joj je put do vrha Kilimandžara bio izuzetno naporan i težak.

“Kada sam došla na vrh, briznula sam u plač. Sve je to provalilo iz mene, stres, uzbuđenje, adrenalin. Lično, imam strah od neuspjeha. Plašila sam se visinske bolesti. Možete kontrolisati pokrete, emocije, ali, kako će samo tijelo reagovati na tu visinu, to niko od nas ne zna, sve dok ne pokuša. Veliki sam borac, idem ka cilju sa posljednjim atomima snage. Gore sam plakala, jer nisam mogla da vjerujem da sam uspjela. Redovno sam trenirala dva mjeseca u Bijeljini, prije nego što sam se odlučila za ovu avanturu. Kad sam se vratila kući, djeca su bila oduševljena, a prije nego što sam pošla na put, rekli su mi da u glavi imam fiks ideje.

Još jednom želim zahvaliti svima onima koji su mi pomogli u realizaciji ove ekspedicije. Planiram u narednoj godini da se penjem i na Elbrus. Neću se zaustaviti na ovome. Prije toga ću ići na Triglav, nakon toga na Musalu, najveći vrh Balkana. Mi ovdje imamo najljepšu zemlju na svijetu, najljepše planine, kao što su: Prenj, Visočica, Treskavica, Vranica, da nahranite oči i dušu. Na Kilimandžaro su se u isto vrijeme kada smo bili i mi, penjali Japanci, Hrvati, Norvežani, Južnokorejanci, Nijemci”.

Banana u svakom obliku glavno jelo

 “Jeli smo supu od banane, pečene, pohovane i kuvane banane. Banane su i voće i povrće. Po cijeli dan smo, dakle, jeli banane, svježe voće i povrće. Moram posebno istaći pomoć tih lokalnih nosača, koji su nas bodrili, motivisali, psihički “iznosili” do vrha, pjevali nam, dijelili čaj, sokolili nas. U planini nema teških tema, nema politike i kuknjave. Na planini srećete pozitivne, vesele i razdragane ljude, pune optimizma.

Što se mene tiče, u drugoj polovini godine, ako bog da, postaću baka. Inače, nisam bila najmlađa u grupi. Božica, šezdesetpetogodišnja Banjalučanka, koja je već i baka, meni je na Kilimandžaru bila svijetao primjer i pravi uzor, jer sam samo pratila njen tempo. Zračila je snagom, stabilnošću i uravnoteženošću. Motivisala me na svaki mogući način. Možda ću nekada i sa unučetom ići na planinarenje”, kaže na kraju ova hrabra žena avanturističkog duha.

Bijeljina.com