Beograđani će sutra dočekati dvojicu banjalučkih kajakaša Miroslava Soldata (42) i Marka Lakića (35) koji su 13. septembra krenuli savskim tokom od Donje Gradine i Jasenovca, na memorijalni put dug 520 kilometara, posvećen sjećanju na stradale logoraše u Drugom svjetskom ratu.

Dvojica Banjalučana, entuzijasta za veslačke sportove i boravak u prirodi, veslaju neumorno u prosjeku po deset sati dnevno, duž savskog toka od Donje Gradine, preko stratišta duž Posavine i Mačve, sve do Starog Sajmišta u Beogradu.

Kajakaši se u Beogradu očekuju sutra oko 17 časova, gdje će ih veća grupa entuzijasta pratiti u regati od Ade Međice sve do ušća Save u Dunav, a svi koji imaju plovila su dobrodošli da im se pridruže u ovoj završnoj dionici memorijalnog puta.

Kako su rekli za Tanjug, na ovaj put simbolično su krenuli na dan Svetih velikomučenika Jasenovačkih, sa tačke gdje se rijeka Una uliva u Savu kod ozloglašene “topole užasa”.

Ovo, danas sasušeno drvo, jedan je od najstrašnijih simbola ustaških logora Donja Gradina i Jasenovac, pod kojim logoraši ubijani na okrutan način nakon što bi nerijetko bili ostavljani da izdišu danima zakucani lancima i klinovima za stablo.

Iako je Jasenovac jedan od najvećih i po broju žrtava, najmasovnijih logorskih kompleksa u istoriji čovječanstva sa preko 700.000 stradalih Srba i više desetina hiljada stradalih Jevreja i Roma, kao i Hrvata i muslimana koji su bili označeni kao pomagači Srba ili antifašisti, i cio dalji tok rijeke Save do ušća u Dunav, prate brojni dokumentovani logori i stratišta.

Među njima su logori Stara Gradiška, jedini zabilježen logor za žene i djecu u istoriji, kao i Staro Sajmište nadomak samog kraja savskog toka. Čitav niz pomoćnih logora nalazio se na obali Save, dok gotovo da nema sela u Posavini i Mačvi bez table koja svjedoči o masovnim žrtvama zločina totalitarno-fašističke tvorevine NDH.

Za put kojim se prolaze sva ova mjesta stradanja, dvojica kajakaša koristili su ekspedicioni tandem – kajak, u kojem su poneli još 60 kilograma osnovnih namirnica i kamp opreme koju su samo jednom upotrebili zbog, kako su rekli, nesvakidašnjeg gostoprimstva mještana duž obale.

Dnevni prosek je bio oko 53 kilometra, dok je rekordna dionica od Šamca do Brčkog iznosila čak 85 kilometara od svitanja do sumraka. Jedina dionica koju je kajak morao da pređe kopnom bilo je par kilometara oko graničnog prelaza Rača.

Ekonomisti po struci, Soldat i Lakić su sami osmislili i finansirali ovaj poduhvat sa željom da se buduća ekspedicija omasovi i zabilježi u vidu dokumentarnog filma koji bi obuhvatio informacije o samim stratištima duž savskog toka.

Kako navode, cilj puta je da se sačuva sjećanje za neke buduće naraštaje poput njihove djece, kako se takve strahote više nikad ne bi ponovile, a na obalama Save umjesto logora gradili mostovi i spomen-obilježja.

Izvor: Nezavisne