Na današnji dan 1916. godine, preminuo je Petar Kočić, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Za samo 39 godina, koliko je živio, ostavio je veliki pečat u bh. književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu.

Kočić je rođen 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke. Odrastao je s djedom Stojanom i bakom Vidom, nakon što mu je majka Mara, kada je imao samo dvije godine, umrla pri porođaju mlađeg brata Ilije, a otac Jovan se poslije gubitka supruge zamonašio.

Učesnik narodnog štrajka

Period studiranja filozofije na Bečkom univerzitetu bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“.

Nakon završenog studija, 1904. godine se zaposlio kao profesor Srpske gimnazije u Skoplju, a uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austorugarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Gimnaziji, te je 1905. došao u Sarajevo.

U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, ne samo zbog učešća u štrajku, nego i zbog njegovih članaka i kritike vlasti, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. Boravak u zatvorima, i to uglavnom u samici, ostavio je nesagledive posljedice na Kočićevo duševno zdravlje.

Djela šest puta ekranizirana

U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika Prvog bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja.

Tri zbirke pripovijetki Kočič je objavio s naslovom “S planine i ispod planine”, a jednu naslova “Jauci sa Zmijanja”. Objavio je i dvije političko-socijalne satire: “Jazavac pred sudom” – u formi pozorišnog komada, te “Sudanija” – u obliku dijaloga.

Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.

Tajno vjenčanje

Svoju životnu ljubav i saputnicu Milku Vukmanović, koja je bila jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja, Kočić je upoznao posredstvom svoje sestre Milice koja joj je bila najbolja prijateljica. Vjenčali su se tajno 18. septembra 1904. godine, u crkvi u Romanovcima kod Bosanske Gradiške. Velika tragedija ih je pogodila kad im je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze, 1913. godine, a 1914. su dobili kćerku Dušicu. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom.

U januaru 1914. Petar je otišao u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju, ali je, ipak, preminuo nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.

Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim.

U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo “Zmijanje”, koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“.

Jazavac pred sudom

David Štrbac, glavni lik Kočičeve najpoznatije pripovijetke “Jazavac pred sudom”, postojao je u stvarnom životu, a ni događaj s jazavacem nije izmišljen, jer je David zaista donio jazavca u sud i tužio ga za štetu nanesenu kukuruzima.

SUDAC: O-ho ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjet u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužit! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?

DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj mislit da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope nije…

Rođen filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel

Godine 1770., na današnji dan, u Štutgartu je rođen Georg Vilhelm Fridrih Hegel (Wilhelm Friedrich), čuveni filozof, predstavnik njemačkog idealizma.

Prema Hegelu, ideja je bit svega, a spoznaja je moguća tek uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova.

Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna karakteristika Hegelovog učenja. Dijalektika, prema Hegelu, nije samo metoda, posebno ne samo vanjska vještina, nego “duša i pojam sadržaja”: ona je sveobuhvatna nauka po kojoj se sve zbiva. U svemu je Hegel otkrivao dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektički hod je tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza.

“Fenomenologija duha”

Logika je, kako je smatrao Hegel, nauka o čistoj ideji, odnosno ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja.

Čovjek je, prema Hegelu, ne samo najviše prirodno biće – najviše djelo prirode, nego i duh, a stepeni duha su subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo je oblik objektivnog duha određen vanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija – antiteza tog vanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, a ćudorednost je sinteza tog vanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; porodici, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava.

Hegelov smisao za historijsko vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica, osim u oblastima filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti, do punog izražaja došao je i u umjetnosti, religiji i filozofiji uopće kao oblicima apsolutnog duha. Sve navedene, kao i brojne druge filozofske teorije, Hegel je sabrao u svojim djelima, od kojih je najpoznatije “Fenomenologija duha”.