Goran Perić, naš sugrađanin, prije nepune dvije godine otišao je u penziju, sa četrdeset i dvije godine radnog staža. Međutim, to ga nije zaustavilo i pokolebalo. Nastavio je aktivno da radi na porodičnom imanju, odnedavno i kod privatnog poslodavca. Na taj način pridružio se, kako statistika bilježi, svakom sedmom penzioneru u Republici Srpskoj koji su i nakon penzionisanja nastavili da aktivno rade i da privređuju.

“U penziju sam otišao sa napunjenih šezdeset i pet godina života. Već dvadeset i dva mjeseca sam u penziji. U međuvremenu sam našao posao i radim kod jednog privatnog poslodavca. Prije petnaestak dana primio sam prvu platu i častio sam društvo u kojem se krećem. Nastavljam i dalje da radim, bez obzira na godine starosti. Nakon obavljenog posla tokom dana, spreman sam i u popodnevnim satima nekome da pomognem, da obavim određeni posao. Ne predajem se, ne padam u depresiju. Fizička aktivnost najbolje podmlađuje čovjeka. Ne treba se prepustiti lošim mislima i svakodnevno sjediti ispred televizijskog prijemnika s daljinskim u ruci. Želim i na ovaj način da dokažem da se nikada ne treba predavati. Ukoliko je čovjek zdrav i sposoban za bilo kakav rad, on će na taj način doprinijeti i sebi, svojoj porodici i društvu u cjelini”, kaže Goran Perić koji je svojeremeno bio rukovodilac bijeljinske Fabrike obuće “Zenit”, ali i službenik Gradske turističke organizacije.

Fizički rad održava čovjeka u životu

U slobodnom vremenu, kako kaže, na svom imanju, Goran sa suprugom uzgaja voće u voćnjaku i povrće u plasteniku.

“ U voćnjaku, sa oko dvije stotine stabala,  imamo šljivu, jabuku, krušku, višnju, trešnju i orahe. Tu je i lješnik, mušmula, breskva, kajsija i smokva. Uz to, uzgajamo borovnicu, ribizlu, aroniju, jagodu, kupinu i malinu. Proizvodim razne voćne prerađevine, pekmez od šljive i kajsije, džem od smokve. Naravno, proizvodim i voćne rakije i liker od aronije. Na porodičnom gazdinstvu proizvodimo i sokove od ruže, trave nane, zove, višnje, kajsije, jabuke, borovnice, grožđa. Naučio sam da orezujem voće, štitim ga od biljnih bolesti, ali ne bježim ni od bavljenja molerskim poslom i od krečenja prostorija. Uz sve to, vodim poslovne knjige za samostalne preduzetnike, pružam razne administrativne usluge ljudima kojima je pomoć neophodna”.

Goran kaže da mu bilo kakav fizički rad nikada nije padao teško, jer je od petnaeste godine naučio, uz majku, da okopava povrće i žitarice.

 “Tokom raspusta zarađivao sam džeparac radeći na zadružnim imanjima. Okopavao sam kukuruz, kidao metlice na kukuruzu, istovarao slamu.Tako bih zaradio novac za odjeću, patike i udžbenike. Svakodnevno sam putovao od kuće do škole i obrnuto. Važno je da prenesemo mladim naraštajima i ovim generacijama što tek stasavaju da se rada ne treba stidjeti i da radne navike treba razvijati od malih nogu”, kaže Goran Perić.

Bijeljina.com