Narodski rečeno, kad bi nekom „vještom biznismenu“ palo na pamet da u tom čarobnom, a rijetko naseljenom kraju, otvori, na primer, spalionicu opasnog otpada, mogao bi komotno da „pokrene proceduru“ za dobijanje dozvole.

Na sreću, to se nije desilo. Kako ističu ekolozi iz Centra za životnu sredinu Banjaluka, koji se godinama zalažu za njegovu zaštitu, Livanjskom polju za sada prijete samo krivolov, požari, pretjerana upotreba pesticida i divlja odlagališta smeća.

Nataša Crnković, koordinatorka programa „Biodiverzitet i zaštićena područja“ u ovoj NVO, kaže da cilj zaštite polja nije da se ono „otme“ od ljudi. Naprotiv.

Zvuči komplikovano, ali nije: u pitanju je, naprosto, sklad i suživot čovjeka i prirode. Da ljudi čuvaju prirodu, a priroda da hrani ljude.

– Rješenje je održiva poljoprivreda i održiv turizam, a mnogi stanovnici Livanjskog polja se već bave ovim djelatnostima i to vrlo uspješno – kaže Nataša Crnković.

U avanturi je učestvovala je i ekipa Srpskainfo. Istina, nismo uspjeli da vidmo sve jame i vrtače Livanjskog polja, niti da upoznamo 800 vrsta biljaka i 270 različitih ptica, ne može se to na ho – ruk. Ali, i ono što smo obišli je očaravajuće.

Uz čuda prirode, upoznali smo ljude ovog kraja: pomalo vrletne, ali vrijedne, pitome i tople, a bogami i visprene. Oni vole svoj zavičaj i vjeruju da u njemu ima budućnosti, i za njih i za njihovu djecu.

Ornitolog Ante Perković i njegova supruga Marija su upravo od te sorte. Oboje su profesori, predaju u školi, ali kad dođe ljeto ne planduju na raspustu, nego organizuju kanu safari izlete na reci Sturbi.

Sturba, koja protiče pored njihovog imanja, mirna je, ali ledena rijeka, nad kojom cvrkuću ptice i lete leptiri.

–         Lijepo nam je ovdje, družimo se s turistima iz cijelog svijeta, a nešto se i zaradi – kaže Marija, dok na cilju, na obali rijeke, dočekuje goste, nakon plovidbe Sturbom.

Domaća pita, domaća rakija, domaći sokovi, domaći kolači… sve je to njenih ruku djelo.

Rijetki su turisti koji se usude da se okupaju u ovoj rječici, gde je i za najvećih vrelina temperatura vode oko desetak stepeni. Klinci iz sela uz Sturbu nemaju taj problem.

-Što se ne kupate? Mislite da je hladno? Nama nije – kaže jedna preplanula tinejdžerka, dok posmatra kako se dječaci junače, skačući na glavu u virove.

DCIM100MEDIADJI_0474.JPG

DCIM100MEDIADJI_0471.JPG

DCIM100MEDIADJI_0470.JPG

Ko misli da je Sturba hladna, taj ne zna šta je Duman.

Ovo bajkovito vrelo rijeke Bistrice u Livnu podsjeća na vrelo Bune u Blagaju, samo što nije „zagađeno“ masovnim turizmom.

Nema tu restorana, niti tezgi sa suvenirima. Samo rijetki poznavaoci prirode znaju gde je Duman, a još su rjeđi hrabri momci, koji se usuđuju da se u tom vrelu okupaju. Ali, ima ih.

DCIM100MEDIADJI_0490.JPG

Čudesni su putevi rijeka u Livanjskom polju. Eto, i Sturba i Bistrica su ponornice.

Ivo Lučić, hrvatski novinar i karstolog, rođen u mjestu Ravno u BiH, otriva nam dio te tajne.

Kaže, Livanjsko polje je nekad davno, davno, bilo slatkovodno jezero. Pa je voda kroz pukotine odtekla u podzemlje. Duboko ispod zemlje danas su ogromni rezerovaori vode, koji će, kako je krenulo sa klimatskim promjenama, biti vrijedniji od rudnika zlata.

-Rijeke Jadro i Žrnovnica u Hrvatskoj pune se vodom iz Livanjskog polja. Vode iz ovog polja slivaju se u čak četiri riječna sliva – objašnjava Ivo Lučić.

Ima na obodu Livanjskog polja i jedna velika voda koja baš, baš, podsjeća na more. To je Buško jezero. Njega su napravili ljudi.

Nekadašnje Buško Blato, što će reći močvara, u jezero površine skoro 56 kvadratnih kilometara pretvoreno je sedamdesetih godine prošlog vijeka, da bi služilo kao akumulacija za hidroelektranu.

DCIM100MEDIADJI_0516.JPG

Danas ovo jezero živi svoj život. Raj je za ljubitelje veslanja i jedriličarstva, a pogotovo za ribolovce.

Ovdje obitava 14 vrsta ribe, plus one invanzvne, koje nesavjesni ribari ubacuju u jezero iz samo njima znanih razloga. Uglavnom, klena, jezerske pastrmke, smuđa i babuške ima na pretek, a ovdje je ulovljena čak i jegulja.

– Riba se u ovom jezeru lako prima i dobro napreduje, ali sve je to još nedovoljno istraženo i nezaštićeno – kaže Jugoslav Brdar, vlasnik firme koja je dobila koncesiju za sportski ribolov na jezeru.

Jugoslav tvrdi da od ovog posla nema bog zna kakve vajde, ima on drugi biznis od kojeg lijepo zarađuje, ali eto, voli vodu i boravak u prirodi. A možda i sluti u kakvim je biznisama budućnost.

U budućnost su već zakoračili vlasnici i zaposlenici farme Podhum, koji na visoravni iznad jezera, na ekološki prihvatljiv način, uzgajaju goveda.

Antun Sledžuk i Nikola Šimunac, dva vrijedna momka, vode računa od 150 krava, bikova i teladi.

Ova goveda nikad nisu ušla u štalu. Tokom cijele godine, i danju i noću, žive napolju, na pašnjacima na kojima je, valjda, svaka travka ljekovita.

– Ovo je eko uzgoj, po principu krava – tele. Sva naša goveda su francuske pasmine salers. Lako se tele, jednostavno, ujutru dođete na pašanjak i zateknete novo tele. I dobro podnose i zimu i vrućinu, lako se prilagode na ove naše kraške uslove – objašnjava Antun.

A kvalitet mlijeka i mesa, koji daju ove krave, je, naravno, vrhunski.

Vrhunski livanjski sir, od mlijeka krava koje slobodno pasu, podstakao je i austrougarske vlasti da, prije više od 100 godina, izgrade kaldrmisani put do visoravni Kruzi, podno planine Cincar.

I danas su na ovom lokalitetu sačuvani stari kameni trapovi, u kojima se nekad, davno prije frižidera, za vrelih dana čuvao sir.

Ali, Kruzi su danas poznati širom sveta, ne toliko po siru, koliko po divljim konjima. Ustvari, to i nisu divlji, nego slobodni konji.

Oni su potomci domaćih konja, koje su poljoprivrednici, prije nekoliko decenija, pustili u planinu.

– Kad su domaćini nabavili traktore, konji su im postali višak. Ipak, ovdašnji ljudi su vezani za konje, pa nisu imali srca da ih pošalju na klanicu. I tako je nastala ova čarolija – objašnjava Marin Mamuza.

Marin već godinama organizuje izlete na Kruze. I čuva konje. Posjetioci mogu da ih posmatraju i dive im se, onako sa distance, ali ih ne smiju uznemiravati. Takva su pravila.

DCIM100MEDIADJI_0500.JPG

U ovom poslu Marinu pomaže supruga Marija. Marija je živjela u SAD, imala je tamo dobar, prestižan posao, ali se vratila.

– Nije Amerika za mene. Ovo ovdje je moj život – priča Marija, dok u sumrak, na terasi planinarskog doma na 1.200 metara nadmorske visine, postavlja trpezu za gladne novinare.

Sirevi i pekmezi razni, sve domaće, i naravno, nekoliko vrsta pite. Dok smo mi trčali za konjima, Marija je zamijesila i razvila pet tepsija pite. U Livanjskom polju pite ne prave samo bake, nego i mlade učene žene, koje su vidjele svijeta.

Ledeno je na planini kad padne noć, valja se nakon denvnih plus 40 aklimatizovati na „nove okolnosti“, a to najbolje ide uz domaću medovaču.

Ali, još je ledenije u pećni Ledenica nadomak Bosankog Grahova. Tu rakija ne pomaže, a i ne preporučuje se: za šetnju kroz ovu prelijepu, ali zapuštenu pećinu, valja biti maksimalno oprezan i u top formi.

Obavezna oprema: debela jakna ili duks, duboke patike i lampa. I dobro društvo.

-Prvo je pravilo: u pećinu nikad ne ulazi sam – veli Milan, lokalni vodič koji nas je proveo kroz galerije pećinskog nakita bajkovitih imena: Kićeni svatovi, Mlada Bosna, Baldahin, Šarena, Jezerska…

 

Ova pećina, po mišljenju speleologa najlepša u BiH,  u doba SFRJ je bila magnet za turiste. Bila je osvetljena, uređena, imala je ograđene staze…

A onda je, kako reče Ivo Lučić, „nenarodnu“ komunističku vlast, smijenila ova sadašnja „narodna“ i – sve je otišlo do đavola.

Ledenica je danas zatvorena je za posjete i lokalni entuzijasti je otključavaju samo u izuzetnim prilikama. Utonula je u mrak, zarasla u korov, devastirana… kao i mnogi drugi dragulji u Bosni i Hercegovini.