Nekih od starih narodnih običaja, ljudi se ne odriču ni danas. I kunu se u djelotvornost.

Uprkos ispaljenim raketama, mnogo je seljaka, nemoćnih pod oblacima, zakukalo nakon nevremena praćenog grada. Prije 100 i više stotina godina, kada raketa nije bilo, protiv nevremena se borilo zvucima crkvenih zvona, kosama i grabljama, sikirama, litijama i molitvama, te magijskim obredima. Manje-više slično na cijelom Balkanu.

Nekih od tih običaja, ljudi se ne odriču i danas. I kunu se u delotvornost!

U nekim krajevima protiv grada su se branili bajalicama, ali i bacanjem u dvoriše neparnog broja kašika.

Domaćica bi takođe okrenula metlu naopako i tako je naslonila na zid iza vrata. Mahalo se kosom, srpom ili motkom prema oblaku, kao da mu se prijeti – pokazuju istraživanja narodnih vjerovanja.
Vjerovalo se i da čim počne grad, prvorođeno dijete iz kuće treba da pojede zrnce gradonosnog leda i nevrijeme će prestati. Ovaj običaj zastupljen je širom Balkana, i u Bosni i Sloveniji.

– Mora dijete jer je ono nevino. Čim počne grad, treba dohvatiti zrno leda i dati ga djetetu da proguta. Grad odmah staje – svjedoči Dubravka iz Bosne u jednoj od polemika na društvenim mrežama, oko starinskih načina za „tjeranje“ grada.
Snježana iz hrvatskog Karlovca piše da i danas ima običaj da pred nevrijeme baci sirkovu metlu nasred dvorišta.

Marina Borojević kaže da već 15 godina čini kako su njeni deda i baba činili. I funkcioniše!

– Nekada su na selu ljudi imali jedno mjesto gdje su se cijepala drva. U pitanju je veliki panj. Kod mene se zove drvljenik. Imam ga i ja na starom dijelu imanja. Kao dijete sam gledala dedu kako sikiru na drvljeniku okreće da stoji oštrim dijelom prema nebu. Tada deda kaže: ako grmi, nek’ pukne grom u drvljenik, a baka dodaje, a oštrica nek’ razbije led tamo gore, pomozi Bože – piše Marina.
Milanova baka je pred nevrijeme na dvorište bacala tronožac sa nogarima prema nebu.

U nekim slovenačkim selima stari se od grada brane ukrštanjem alata.

– Starac svoje selo od grada brani tako što prekrsti kosu i grabulje, tako da su grabulje okrenute „bodljama“ na gore. U tom selu grada nije bilo 30 godina – piše na fejsbuku mlada žena iz Slovenije, zaboravivši da napiše i ime sela.
Širom Balkana, prije nekoliko stotina godina, a negdje i danas, grad se „tjera“ crkvenim zvonima. Postoji podatak da je papa Urban VIII 1575. godine izdao ovlašćenje da se posvećena crkvena zvona koriste za „molitve“ da ih zaobiđu oluja, vjetar i grad. Ova metoda je zasnovana na uvjerenju o uticaju zvuka na proces stvaranja grada.

Mnogo stanovnika Slovenije i Hrvatske svjedoči da su se u njihovim selima nekada pred nevrijeme oglašavala crkvena zvona, a negdje je tako i danas. U Srbiji se to desilo prije šest godina. Zbog nedostatka protivgradnih raketa, u sremskim selima za spasavanje ljetine ratari su vratili u upotrebu crkvene zvonike.

– Čim se u komšiluku pojavi sumnjivi oblak, mještani, iskusni u tome da prepoznaju da li je riječ o gradonosnom ili samo kišnom, javljaju da se crkvena zvona pokrenu, bilo da je jutro, po bijela dana ili veče. Pomagalo je zvono i ranije. Zvučni talasi od zvonjave šire se i teraju ili razbiju gradonosne oblake – rekao je tada starina Nikola Kolarić iz Laćarka.
U zlatiborskom selu Jablanica sačuvan je običaj pod nazivom Krstonoše, kojim se molitvom i litijom mještani bore protiv nevremena.

U užičkom kraju nekada su Krstonoše bile prisutne u skoro svakom selu, ali je običaj ugašen nakon Drugog svjetskog rata, jer su tadašnje vlasti kažnjavale sve koji su učestvovali u litiji. Tokom litija 2009. godine lokalni sveštenik rekao je za medije da velikog grada u okolini nije bilo 14 godina.

– Hristos kaže, po vjeri vašoj neka vam bude. I tako je svake godine – rekao je sveštenik.

Na ovogodišnjim litijama mještani su opet ispričali da godinama nisu doživjeli jako nevreme sa gradom.

 

izvor:Agencije/FOTO: