Suše, poplave, mrazevi koji pustoše rano procvjetale voćnjake… Gradovi koji se sve teže bore sa bujičnim poplavama i ekstremnim ljetnjim vrućinama.

Sve je to danak nakaradno shvaćenom napretku, koji je doveo do klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja.

A kako će te promjene uticati na naše živote i na budućnost naših potomaka? Šta možemo očekivati u narednih 30 godina u našim krajevima, gdje umjereno kontinentalna klima uzmiče pred mediteranskom? I kakva će biti ta nova klima: mediteranska, a bez mora?

O ovim temama za Srpskainfo govore dva klimatologa: Goran Trbić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci, i Vladimir Đurđević, redovni profesor Fizičkog fakulteta u Beogradu.

– U naredne tri decenije desiće se jednak intenzitet promjena kao i u posljednjih 100 godina. Onako kako danas mi sa nostalgijom pričamo o zimama i ljetima od prije 50 godina, naši potomci će, recimo, 2040. govoriti kako je lijepo bilo 2030. godine – kaže Đurđević.

Sjetva kukuruza u januaru

Čak i u najoptimitističnijem scenariju, ako čovječanstvo konačno „stane na loptu“ i ispuni obaveze iz Pariškog sporazuma o klimi, generacije koje dolaze će se boriti se sa sušama, poplavama, olujama i šumskim požarima.

Da bi se nekako preživjelo, uz prestanak korištenja karbonskih goriva, biće neophodno  prilagođavanje u svim segmentima života: od poljoprivrede i sistema odbrane od poplava, do uređenja gradova.

I tu dolazimo do prve tačke, u kojoj su za opstanak neophodne korjenite promene, a to je poljoprivreda.

Zbog klimatskih promjena više neće biti moguća tradicionalna poljoprivreda, kakvu pamtimo generacijama.

Recimo, ukoliko ratari u Srbiji i BiH i za 30 godina ustraju na uzgoju kukuruza, moraće da ga siju mnogo ranije, još za kalendarske zime. Jer, ako kukuruz ne oberu do juna, obrali su bostan.

– Pošto zime neće biti suviše hladne i duge, rana sjetva biće jedini način da se izbjegnu ljetnje suše u julu i avgustu i da se spasi rod – objašnjava Đurđević.

Dakle, zaboravite miris mladog pečenog kukuruza početkom septembra. Bilo pa prošlo. Ali, to nije sve.

Da bi se sačuvala vlaga u zemlji, neće se smjeti spaljivati žetveni ostaci. Ostavljaće se na poljima. I inače, obrada zemlje će biti drugačija, između ostalog i zato da se sačuva jedan od najvažnijih resursa: voda.

Domaće banane i žilavka

Obično se misli da je rješenje jednostavno: što su veće suše potrebno je više navodnjavanja i kraj priče. Ali, kako to postići?

– Prvo, izgradnja sistema za navodnjavanje nije nimalo lak zadatak, i drugo, voda nije neograničen resurs. Ne bi bilo dobro da naši potomci moraju birati: da li da vodu koriste za domaćinstva, za poljoprivredu ili za proizvodnju energije  – kaže Đurđević.

Navodi da će zbog klimatskih promjena i dolaska „mediteranske klime“ u naše krajeve stići i nove kulture.

– U dvorištima i baštama u Srbiji već možemo videti stabla banane. Banane ne mogu roditi i sazreti, ali ipak opstaju. U Srbiji već danas sazrevaju sve kvalitetnije smokve, a najviše je promjena u vinogradima: mediteranske sorte grožđa su sve prisutnije – kaže Đurđević.

Dakle, uskoro ćemo imati pravu šumadijsku ili krajišku žilavku.

Ali, sa promjenom klime stići će i invazivne biljne vrste i bolesti biljaka protiv kojih će biti teško izboriti se.

Goran Trbić podsjeća da već danas u Banjaluci, i uopšte na sjeveru Republike Srpske, klimatske promjene utiču na poljoprivedu.

– Kišno proljeće je ove godine bilo pogubno i za jagode, trešnje i za neke vrste povrća. Pojavile su se i biljne bolesti, koje ranije nisu bile tipične za naše podneblje – kaže Trbić.

Dodaje da su zbog kišnog proljeća pčele ostale gladne, pa je pitanje hoćemo li imati meda, a i krompir je trunuo u zemlji, zbog viška vlage.

– Glamočki, romanijski i manjački krompir, dakle, onaj koji se gaji u višim predelima, gdje prevladava krečnjačka zemlja, opstaće i ubuduće. Ali, uzgoj krompira u ravničarskim krajevima uskoro će postati nemoguć – kaže Trbić.

Rakija samo od dunja

Zbog kasnih proljetnjih mrazeva, kiša i grada, stradaju i kruške i šljive. Dakle, na jesen neće biti čuvene šljivovice, a ni rakije „viljamovke“. Pošto će tako biti i u godinama koje dolaze, sve su prilike da ćemo u budućnosti piti – dunjevaču.

– Dunja kasnije cvjeta, pa može „izbjeći“ pogubni uticaj aprilskih mrazeva. Ovo voće će se u budućnosti sve više gajiti u našim krajevima – navodi Trbić.

U krajevima gdje se tradicionalno gaje jagode i trešnje, mnogi poljoprivrednici prelaze na proizvodnju… kivija.

– Kivi jako dobro uspijeva u Banjaluci i okolini i vjerujem da će se sve češće uzgajati – nagovještava Trbić.

Dobra vijest je da se zbog klimatskih promjena nećemo morati odreći zelene salate i domaćeg paradajza i paprike. Naprotiv, zbog toplijeg vremena, sezona za uzgoj povrća će se produžiti, ali samo ako se pametno postupa.

U plastenicima i staklenicima povrće će se u našim krajevima gajiti još od januara, ali veliki izazov je rashlađivanje tokom ljeta.

– Znači, dobitna kombinacija bi bila rano povrće iz plastenika i staklenika, te uzgoj na otvorenom tokom ljeta, naravno uz navodnjavanje. Paprike i paradajz će se na otvorenom moći gajiti sve do novembra, jer će jesenji mrazevi biti sve rjeđi – objašnjava Trbić.

 

Dakle, pijace u gradovima ipak neće opustjeti, mada će se ponuda unekoliko promijeniti, a i cijene hrane će, zbog većih troškova proizvodnje, biti paprene.

Ali, kako će se gradovi izboriti sa drugim izazovima koje donose  klimatske promjene: sa žarkim ljetima i čestim bujičnim poplavama zbog ekstremnih padavina?

– Naši gradovi su građeni za klimu od prije 50 ili 100 godina, a danas je situacija drugačija i dodatno će se pogoršati u budućnosti. Recimo, danas je uobičajeno da za nekoliko dana padne 100 litara kiše po kvadratnom metru,  a kanalizacija za odvod površinskih voda to ne može da apsorbuje. Tako svake godine imamo urbane poplave – kaže Goran Trbić.

Jeste skupo, ali mora se

Neophodna je, kaže, izgradnja bolje kanalizacione mreže u novim kvartovima i rekonstrukcija mreže u starim gradskim naseljima, gdje god je to moguće. Bitno je, dodaje Trbić, i očuvanje šuma u blizini gradova, jer šume zadržavaju višak vode.

– Imali smo prije nekoliko godina poplavu zbog neplanskog krčenja šuma uz obale Vrbanje. Pala je ista količina kiše kao i ranijih godina, a ipak je predgrađa zadesila poplava – kaže Trbić.

Da se infrastruktura u gradovima mora promijeniti saglasan je i profesor Vladimir Đurđević. Formula je naoko jednostavna: što manje betona i asfalta, a što više drveća u gradskim kvartovima.

– Travnjaci, žbunje i ukrasno bilje, kao ni minijaturna stabla koja rastu u saksijama i žardinjerama, ne znače mnogo. Jedino rješenje je pravo drveće, kakvo imamo u starim alejama. Takvo drveće ljude štiti od vrućina, a tokom dugotrajnih kiša zadržava dio vode u svojim krošnjama  – kaže Đurđević.

Uz to, valja graditi energetski efikasne kuće i zgrade, koje i ljeti i zimi troše manje energije.

– Sve je to, naravno, skupo, ali izbora nema. Ako ne budemo ulagali u popravljanje života, trošićemo novac na „krpljenje rupa“: na popravke nakon poplava, suša ili požara. A to je i skupo i iscrpljujuće i ne donosi nikakav napredak – kategoričan je Đurđević.

Banjalučani, čuvajte aleje!

Goran Trbić kaže da čak ni Banjaluka, grad poznat po zelenilu, nema dovoljno drveća, parkova i zelenih površina, koji bi, u vremenima koja dolaze, ublažili posljedice klimatskih promjena. Ovaj problem je pogotovo izražen u novoizgrađenim banjalučkim kvartovima, kojima dominira beton i asfalt.

Vladimir Đurđević poručuje da Banjalučani treba da čuvaju svoje aleje iz doba Austrougarske kao najveće blago.

– Svako to staro, razgranato drvo vrijedi više nego desetine novih sadnica. Treba te drvorede čuvati i obnavljati ih, oni spasavaju grad – upozorava Đurđević.

Drveće pored zgrada i kuća smanjuje i izdatke za grijanje i za rashlađivanje prostorija tokom vrelih ljetnih dana.

– Mnogi pogrešno vjeruju da ćemo zbog globalnog zagrijavanja trošiti manje energije u stanovima, ali nije tako. Što uštedimo na grijanju zimi, potrošimo na klima uređaje ljeti. Dakle, jedino rešenje je gradnja energetski efikasnijih zgrada i kuća i podizanje drvoreda – zaključio je Trbić.