Kao djevojka od 26 godina za je dlaku je izmakla trgovcima ljudima. Udala se i zbog ljubavi promijenila ne samo prezime nego i ime. U 37. je ostala udovica sa dvoje male djece, u pedesetoj je pobijedila rak.

Njen su život obilježila dva rata, u kojima nije učestvovala. Ima toga još. Jer, biografija ove Ruskinje iz Ukrajine zaista je nevjerovatna.

Reći da je njena sudbina dostojna romana ili filmskog blokbastera, bilo bi banalno.

Četvrt vijeka života u Janji

Kroz život ove žene se, doslovno, može sagledati istorija. Tragična istorija običnih malih ljudi sa Balkana i evropskog istoka, u vrtlogu ratova i u raljama nemilosrdnih kriminalaca.

Uprkos svemu, Ljubica ne posustaje. Dok razgovaramo, ona se neprestano smiješi.

– Šta ćete, život! Niko ne bira svoju sudbinu, tako mi se namjestilo. Ali, dobro je. Djeca su mi zdrava i čestita. I mog sina niko neće odvući u rat, da zbog nečije „velike priče“ ubija druge mladiće – kaže Ljubica.

To je, veli, najvažnije. I jest.

Razgovaramo u Janji nadomak Bijeljine, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. U ovoj idiličnoj varošici na Drini je, već 25 godina, njen dom. A domovina?

– Šta ja znam. Ja sam Ruskinja iz Ukrajine. Valjda sam i neka Srpkinja, slavim krsnu slavu, moja deca su Srbi. Imam pasoš Ukrajine i BiH. Ali, iskreno, nigdje ne pripadam, ili kako bi vi u Bosni rekli, nisam nikud prispjela – kaže Ljubica.

Život u Hersonu

Rođena je i odrasla kao Ljubov Romanjenkova, u Hersonu, gradu na jugu Ukrajine, koji je u 18. vijeku osnovao Potemkin, po nalogu ruske carice Katarine Druge.

U tom su drevnom gradu rođeni i ruski glumac i reditelj Sergej Bondarčuk, pa čuvena sovjetska gimnastičarka Larisa Latinjina i još čuveniji revolucionar Lav Trocki.

Herson je danas razoren.

Ljubica je, kaže, odmalena bila svjesna da je Ruskinja, pravoslavka, i da je njen maternji jezik ruski. Ali to nikom bilo bitno, ni u doba Sovjetskog Saveza, koji je dobro zapamtila, a ni nakon osamostaljenja Ukrajine. Rusi i Ukrajinci su zajedno išli u škole i na igranke, družili se, sklapali brakove.

Ono što u doba njene mladosti nije bilo bitno, danas je pitanje života i smrti, patriotizma i izdaje.

– Imala sam, naravno, prijatelje među Ukrajincima. Danas neće da čuju za mene. Kažu, podržavam Putina. Kakav crni Putin! Ne podržavam ja nikog. Mi predsjednike biramo da bi brinuli o nama, a ne da našu djecu šalju u rat i od njih prave ubice – kaže Ljubica.

U raljama trgovaca ljudima

Rat je bio daleko od zelene ravne Ukrajine, davne 1997. godine, kad se tada 26-godišnja Ljubov, vitka šarmantna plavuša, zaputila u Bosnu, zemlju koja je tek izronila iz rata.

– Rođaci su mi tad govorili: djevojko, kud ćeš, tamo će se opet zaratiti. Ako zagusti, bježi kući. A ja sam njima poslije govorila: bježite sad vi ovamo meni – prepričava Ljubica.

Krenula je, kao i mnogi drugi Ukrajinci, trbuhom za kruhom. Neki „ozbiljni ljudi“ ponudili su joj posao. Biće konobarica, nije teško, a plata dobra…

– Obećavali su mi jedno, dočekalo me nešto sasvim drugo. Tek kad sam stigla u Zvornik shvatila sam da sam se našla u raljama trgovaca ljudima – priča Ljubica.

Ali, izmakla im je, za dlaku! Bila joj je namijenjena sudbina bijele robinje, „plesačice“ u noćnom baru, koja „brine o gostima“. Nije pristala.

Ljubav na prvi pogled

I bog zna kako bi to završilo, jer zna se kakva je sudbina čekala „neposlušne“ djevojke, koje su „poslodavci“ ilegalno prebacili preko granice i oduzeli im pasoše, ko zna da li bi izvukla živu glavu da se nije pojavio vitez spasilac u liku Bože Mrkajića iz Šekovića.

– Božu sam upoznala, takoreći, čim sam stigla u Zvornik. Bila je to ljubav na prvi pogled. Božo jest bio teški invalid, ali je bio snažan, žestok momak: prijek, a pravedan. Niko me nije smio ni pogledati, a kamoli dirati njegovu curu – priča Ljubica.

Božo je bio demobilisani borac Vojske Republike Srpske. Visok, kršan, snažan. Prekaljeni ratnik. Izazivač sudbine. Pratio ga je manjak ratne sreće, a višak hrabrosti. Gadna kombinacija.

Kad je prvi put ranjen, htjeli su da ga demobilišu. S prezirom je odbio tu “nepristojnu ponudu”. I vratio se na front. Drugo ranjavanje je bilo kobno. Granata mu je raznijela desnu nogu i lijevu ruku i oštetila većinu vitalnih organa.

– Pričao mi je o tome. Čudom je ostao živ. Ljekari su ga jedva skrpili – kaže Ljubica.

Ali, njoj to nije smetalo. Voljela ga je. I on nju. Vjenčali su se. Ljubov Romanjenkova postala je gospođa Ljubica Mrkajić.

Srećni i siromašni

Bili su srećni i – siromašni. Prvo su živjeli u kući Božine sestre i zeta. Onda je Božo, kao ratni invalid, dobio plac u Novom naselju u Janji. Pomogli su mu da sagradi kuću.

– Mogao je dobiti stan u gradu, ja sam bila za to, on nije, zbog arhitektonskih barijera, zbog straha da će u stanu biti zarobljen, kao u kavezu. Govorio mi je: Ljubo, ne mogu bez svog dvorišta, svoje baštice. I tako ostadosmo u Janji – priča Ljubica.

U Janji su stekli dvoje djece. Prvo kćerku Mariju, pa četiri godine kasnije sina Svetozara.

Uz dvoje male djece, kućili su se. A to košta: i novca, i živaca, i zdravlja.

– Sagradili smo kuću, ali valjalo ju je opremiti. Pa nabaviti namještaj i sve ostalo. Kad smo se uzeli, ni kašike nismo imali – priča Ljubica.

Uslijedili su krediti, pozajmice. Ali, pregurali bi oni sve to da nije bilo grđih problema. Boži se pogoršalo zdravlje. Trpio je bolove. Sve je dublje tonuo u očaj i alkohol.

– Kad su mu doktori rekli da će morati da mu amputiraju i drugu nogu, on je potpuno odustao od života. Trudila sam se da mu pomognem, nije išlo. Samo je ćutao, bolovao i pio – priča Ljubica.

U dugovima do guše

Umro je kad je njihova kćerka imala šest, a sin dvije godine. Ljubica je ostala sama, sa dvoje male djece i u dugovima do guše.

– Pet kredita sam imala i još mnogo sitnih dugova. Još otplaćujem jedan kredit, koje je pokojni suprug podigao prije 20 godina – kaže Ljubica.

Te 2008. godine, kad je Ljubica ostala udovica, rat u Ukrajini nije bi ni na vidiku. Njena majka Nina, takođe udovica, zvala ju je da se vrati u Herson, ali za Ljubicu to nije bilo rješenje.

– Sa porodičnom penzijom, koju sa stekla kao udovica ratnog invalida, tamo sam mogla pristojno živjeti. Imali smo svoj stan u predgrađu Hersona. Ali, moja bi djeca tamo bila stranci. A ni ja više nisam pripadala tamo – kaže Ljubica.

Ostala je u domovini svog muža. U situaciji u kojoj se našla, samo s penzijom u Republici Srpskoj nije mogla da preživi i prehrani dječicu. Morala je da potraži posao. Pozvala je svekrvu, da joj se nađe. Kasnije je i mamu dovela u Bijeljinu.

– Kad se mama presilila ovamo, 2012. smo prodali stan u Ukrajini. Sad je ta zgrada srušena – kaže Ljubica.

Sin i kćerka

Kasnije joj je umrla i majka, pa jedina tetka, pa svekrva.

A onda je izbio rat u Ukrajini.

– Mislili smo, moj pokojni Božo i ja, da je s ratovima gotovo. Da ćemo poživjeti u miru s našom djecom. Da ćemo ih voditi u Ukrajinu. A eto, ja doživjeh još jedan rat. Ni u ratu u Bosni, ni u ratu u Ukrajini nisam učestvovala, ali i jedan i drugi proživljavam. Ti su ratovi obilježili moj život – kaže Ljubica.

A njen život su, kaže, njena djeca. Za njih se bori. Oni su njene zastave, njen ponos.

Marija danas ima 21 godinu. Prava je ljepotica i energična, snalažljiva djevojka. Završila je srednju školu, pa onda malo radila u Njemačkoj, pa se vratila. Nedavno je „krenula u politiku“.

– Potpredsjednica je lokalnog odbora neke nove stranke, ne znam ni kako se ta stranka zove. Neka je, nek’ proba, mlada je, radoznala, ne treba da sjedi u kući. Nek’ traži svoj put – kaže Ljubica.

Sin Svetozar ima 17 godina, učenik je srednje škole u Janji, uči za kulinarskog tehničara, voli taj posao.

– Gledaćemo da poslije upiše višu školu u Šapcu – kaže Ljubica.

Tumor na bubregu

Njen je sin, kaže, vrijedan momčić, svakog ljeta na raspustu radi, da pomogne porodici.

– Lani sam brao maline, zaradio sam 4.000 maraka. Sad razmišljam o lubenicama. U berbi lubenica je dnevnica 100 maraka – kaže Svetozar, koji je majku, kao pravi džentlmen, dopratio na intervju.

I Ljuba radi, sve ove godine. Mora se. Djeca se još nisu osamostalila.

– U svojoj smo kući, lijepo nam je, ali smo daleko od svega. Eto, samo mjesečna karta za autobus od Novog naselja do Janje košta 70 maraka, a do Bijeljine 115 KM – priča Ljubica.

Danas ona radi u jednom restoranu, na suprotnom kraju Bijeljine, skoro 50 kilometara od kuće. Javnim prevozom ne bi stigla na posao ni za pola dana. Vozila se automobilom, pa je izračunala da na gorivo potroši skoro cijelu zaradu.

– Gazda nije mogao da mi poveća dnevnicu, niti da plati prevoz, ne isplati mu se. Ponudio mi je smještaj. Tako ja sad kući dolazim vikendom i srijedom. Četiri noći sedmično spavam kući, tri na poslu. Šta da se radi, moram – kaže Ljubica.

I još priča kako joj je prošle godine bilo baš teško. Dugo nije mogla da radi, jer je morala na operaciju.

– Nešto me boljela noga, odem doktoru, pošalju me na pretrage i otkriju tumor na bubregu. U maju su mi izvadili bubreg, ali srećom, tumor nije metastazirao. I sad me boli kad se saginjem, ali nije to ništa. Mogu da radim, to je najvažnije – kaže Ljubica.