Iako su mnogi razboji završili na tavanu još prije stotinak godina, pletaće igle, kukice i konac za vez zadržali su se u mnogim domaćinstvima, naročito u hladnijem dijelu godine.

U ona nostalgična vremena, davnih šezdesetih godina prošlog vijeka, ženski ručni radovi bili su u velikoj modi. Upravo, nikad nisu ni izlazili iz mode, samo bi ih ponekad zbivanja u društvu potisnula u drugi plan. Spolja gledano, stvarnost je rasla prema sanjanom napretku, u kojoj je industrija zapošljavala sve više ljudi, a izvozni poslovi postajali uobičajena stvar, svuda u SFRJ.

Iza svega toga, svih tih velikih društvenih promjena, odvijao se manje spektakularan privatni život, a u tom segmentu žene su plele, heklale, vezle baš kao i njihove majke i babe. Tkanje je doduše potpuno zapostavljeno poslije Drugog svetskog rata u korist industrijski proizvedenih tkanina, a mnogi razboji završili su na tavanu. Vez, pletivo i hekleraj, kao pristupačniji, nisu potisnuti u korist fabričke konfekcije, vjerovatno zato što za ove aktivnosti nije potreban velik, često i glomazan predmet kao što je razboj, nego samo konac – vuna, pamuk ili svila – igle i žena voljna da radi ručni rad.

Zeleni džemper sa reljefnom šarom
Kad bi završile svoje obaveze za taj dan, žene bi se prihvatale pletaćih igala, kukice za heklanje ili igle za vez. Sjećam se mame kako plete dok istovremeno prati TV program. Kakvih se sve divnih džempera ona naradila, da bismo sestra i ja imale nešto drugačije u garderobi, nešto “posebno”, što nema u “radnji”. Naročito je voljela reljefnu šaru poznatu pod šifrovanim imenom “paunovo perje”, koja pokazuje svu ljepotu vune i vještinu pletilje.

Ljepota džempera od mašte pletilje 
Imala sam zeleni džemper sa tom šarom, a sestra bijeli. Smiljki, našoj mami, nije predstavljalo problem da prouči literaturu, nabavi vunu i odgovarajuće igle – i za nekoliko večeri, novi odjevni predmet, haljina, džemper, prsluk bio bi gotov, prepeglan i spreman da se obuče. Šalovi i kape bili su dječja igra za Smiljku, završila bi ih za jedno veče kao odmor od težih poslova. Babe, Ljuba i Radinka, nisu često plele, radije su vezle, Ljuba stolnjake, Radinka “rišelje” bijeli vez, nikad nešto što bi sestra i ja mogle da obučemo, uvijek nešto za ukrašavanje stola ili drugog dijela namještaja koji bi bio prekriven novom rukotvorinom.

Na televizoru milje, a na miljeu vaza sa plastičnim cvijećem
A tek heklanje, pa od tih heklanih stvari nije moglo da se okrene po kući, jedino ih u sanitarnim prostorijama nije bilo. Potpuno isto bivalo je u kućama svih ostalih žena koje sam poznavala: heklani “miljei” i “šustikle” navirale su sa svih strana i nalazile se na svakom dijelu namještaja. Iz tih vremena poznata je slika televizora na kome stoji – padajući preko gornjeg dijela ekrana – heklani “milje”, a na njemu vaza sa plastičnim cvijećem.

Nekad bi cvijeće bilo i pravo, a u vazi voda, na najveći užas majstora za televizore i svih ostalih električara. Žene, naravno, nisu obraćale pažnju na ova upozorenja, nego su stavljale heklane i vezene stvari na sva mjesta gdje su smatrale da je prikladno, od frižidera do bračnog kreveta.

Obavezan “alat”
I nisu žene samo plele, heklale i vezle i izrađivale zidne tapiserije, nego su još i razmjenjivale šare i “mustre”, poučavale jedna drugu, okupljale se da bi zajedno, uz kaficu i razgovor, uradile svaka svoj ručni rad na koji će kasnije da bude ponosna. Većina mojih vršnjakinja, prije faze disko kluba i cigareta, naučila je od majke ili babe bar jedan ručni rad. Jasno je da ni ja nisam mogla da izbjegnem ovu obuku, to jest, naučila sam osnove veza i pletenja.

Moje prvo remek djelo bio je morski konjic od roze svilenog konca, izvezen na jednom sasvim običnom bijelom džemperu, čime je sasvim obični džemper pretvoren u jedinstven odjevni predmet – barem tako su nas uvjeravali ženski časopisi o modi i eleganciji, a mi vjerovale.

Šta je sve u vezu?
Muškarci su uglavnom bili skeptični prema cijeloj koncepciji, javno su hvalili “zlatne ruke” svojih žena i kćeri, a iza njihovih leđa nerijetko govorili kako bi najradije pobacali iz kuće te sve “krpe” i nepotrebne stvari, samo kad bi smjeli. Jer, žene su se, u selu i gradu, itekako borile za svoja djela i ko bi slučajno prosuo kafu na heklani “milje”, postajao bi nepoželjan gost.

U tim heklerajima, vezovima ili pletivu nalazilo se, nevidljivo, mnogo ženskih suza, patnji ili ambicija, mnoge nesretne ljubavi preživljene su upravo uz ručni rad, a mnogi jadi prerađeni u te zavijutke, rese i rombove, u bezazlene stvarčice koje služe za ukras i mijenjaju izgled prostora za stanovanje.

A kao i uvijek, pred Osmi mart ili neki drugi veliki praznik, organizovane su izložbe ženskih ručnih radova, nekad skromno, u mjesnim zajednicama, nekad u renomiranim ustanovama kulture, uvijek posjećene i zanimljive određenom krugu publike. Organizuju se i sada, prilikom svake smotre stvaralaštva u svakom naseljenom mjestu. Ručni radovi postali su mali biznis za mnoge žene u doba tranzicije i liberalnog kapitalizma.

izvor:Agroklub/Foto: Depositphotos/Lace doily