Od “ili Nešić, ili mi”, članovi Gradskog odbora SNSD-a iz Istočnog Sarajeva, koji su javno negodovali zbog prijedloga da Nenad Nešić bude ministar u Savjetu ministara BiH te zaprijetili da će napustiti SNSD, stiglo se do toga da će podržati predsjednika DNS-a kao novog ministra bezbjednosti.

Odluku su promijenili za samo 24 časa, i to nakon sastanka sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom, koji ih je ekspresno “uvjerio” da su pogriješili.

Iako je predsjednik GO SNSD-a Ljubiša Ćosić prvobitno rekao da podrška za Nešića nije glas naroda, poslije razgovora sa Dodikom poručio je da je njima “previše važna Republika Srpska, njene opštine i regije” da bi doveli u pitanje njihov napredak.

Takođe, Ćosić je istakao da se oni i dalje protive imenovanja Nešića, ali da će ga podržati, a to je pojasnio riječima:

“Previše smo mi unutar SNSD-a, na čelu sa predsjednikom, prijatelji i kolege, da bismo zbog drugačijeg javno rečenog mišljenja ugrozili razvoj našeg kraja.”

Ovakva pobuna, uprkos tome što je trajala veoma kratko, izazvala je interesovanje zbog činjenice da je jedna od rijetkih koje su se ikada desile u SNSD-u, što je, prema riječima sagovornika “Nezavisnih novina”, dokaz da u ovoj stranci vlada čelična ruka Milorada Dodika.

Za Đorđa Vukovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, začuđujuće je što je uopšte došlo do javne pobune.

“Nevjerovatno je, jer su čak Tito i Milošević nailazili na kakve-takve kritike svojih partijskih podanika. Čak je i Gorica Dodik, kritikujući oštro i javno poteze Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci, pokazala više hrabrosti i odgovornosti nego toliki intelektualci, razni stručnjaci, partijski funkcioneri”, kaže Vuković.

Sa druge strane, pobune u opoziciji, tihe ili javne, gotovo da su svakodnevne, ali je situacija takva da uz pobunu, članovi odmah napuštaju svoje partije, osnivaju nove, ili najčešće, idu u vlast. Zašto?

“Unutrašnja rastrojstva, svađe, bježanija i prelijetanje su karakteristična pojava u našem društvu. A to je izraz političke slabosti, da ne kažem ideološke i etičke bijede, kako partija tako i većine pojedinaca zalutalih u politički život”, navodi Vuković za “Nezavisne novine”.

Komunikolog Mladen Bubonjić ide i šire u svom mišljenju te dodaje da opozicioni lideri “nemaju ucjenjivački kapacitet kakav ima SNSD”, pa u tim strankama, bar formalno, demokratija više dolazi do izražaja.

“SNSD nije samo politička stranka, može se posmatrati i kao interesna grupa. U takvim okolnostima unutarstranačka demokratija pada u vodu, jer ko god ima drugačije mišljenje, ubrzo se povlači, shvatajući da će suprotstavljajući se lideru, ugroziti svoju egzistenciju”, kaže Bubonić.

Prema njegovim riječima, svako napuštanje stranke, prelazak u druge ili osnivanje novih, ima veze sa demokratskom i političkom zrelošću, ali i sa izostankom odgovornosti za politički neuspjeh.

Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka, poručuje da postoji samo nekoliko pojedinaca koji su se do sada usudili dići pobunu.

“Znamo kako su završili ti disidenti, od Igora Radojičića, Drage Kalabića, do nekih koji više nisu među nama, poput Radovana Bjelogrlića, Nenada Baštinca pa možda i Milana Jelića. Jedini čovjek koji nešto govori i priča u SNSD-u, ali je vjerovatno beznačajan član GO SNSD-a je Rajko Vasić. Ovi ‘pobunjenici’ su očigledno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti”, kaže Vukelić.

Prema njegovim riječima, Dodik je i te kako svjestan da “i najmanja pukotina i iskakanje može dovesti do velikog pucanja i razdora u tako velikoj stranci”.

“On vrlo dobro zna kako su se cijepale partije u Srpskoj. Ovdje je svaka politička stranka predstavljena kao da je predsjednik stranke vlasnik firme, a ostali su njegovi zaposleni, umjesto da budu jednaki akcionari sa jednakim pravom glasa. To nije dobro ni za SNSD, jer “pretis lonac može dugo držati, ali ne može izdržati previsok pritisak”, mišljenja je Vukelić.

izvor:Nezavisne/FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA