Nakon završetka Prvog svjetskog rata, vojnici australijskih trupa koji su se vratili u domovinu, našli su se u ozbiljnom ekonomskom problemu. Vlada je, sa samo nekoliko glasova više, izglasala uredbu po kojoj su ratnim veteranima dodijelili na korišćenje velike parcele zemljišta u zapadnom, slabije naseljenom dijelu države.

Dvadesetih godina XX vijeka, po zvaničnim preporukama Vlade, ali i uz obećanja o subvencijama, novim farmerima je preporučeno da usjeve zasiju žitaricama, koje su tih godina bile na cijeni.

Loše procjene

Velika depresija koja je počela 1929. godine donijela je ogromne potrese na brojnim tržištima, a posebno su cijene žitarica bile u vrtoglavom padu. Kako su se preporuke centralne Vlade u Kanberi ispostavile kao pogrešne, a obećane subvencije stizale u dosta manjem obimu, zapadni dio države počeo je iskazivati otvoreno nezadovoljstvo. Pustinja koja je dijelila bogati istok od nerazvijenog zapada prijetila je da postane nova međudržavna granica.

Godine 1932. zavladala je velika suša, koja je na australijskom srednjem zapadu znala da poprimi biblijske razmjere. Usjevi su ubrzano propadali, a pomoć centralnih organa bila je nedovoljna i neredovna.

Strpljenje ratnih veterana prema iznevjerenim očekivanjima od Vlade u Kanberi bilo je istrošeno, ali tu nije bio kraj njihovim nedaćama. Ubrzo se protiv njih okrenuo i jedan od simbola najmanjeg i najsurovijeg kontinenta.

Nevjerovatno surov “neprijatelj”

Ptica emu, prastanovnik Australije, bila je vladar prostranih stepa po obodima centralne australijske pustinje, ali i simbol države koji je, uz kengura, krasio njen grb još od 1908. godine.

I pored toga što je danas druga najveća ptica na svijetu, do tada je smatrana bazazlenim bićem koje je samo upotpunjavalo nevjerovatnu faunu Australije, a simbolično predstavljalo biće koje ne umije da hoda unazad. Međutim, emui će ubrzo pokazati svoju destruktivnu prirodu, te postati noćna mora farmera koji su već dovedeni na ivicu egzistencije.

Emui su, nakon parenja koje su obično obavljali u centralnim dijelovima Australije, kretali na svoj migratorni put prema istočnoj obali. Njihov put do istočne obale, i inače izuzetno naporan, jaka suša te 1932. godine učinila je paklenim.

Na zadovoljstvo ogromnih grupa ovih beskrilnih ptica, koje su brojale po nekoliko desetina hiljada, naišli su na velike oranice prepune pšenice i ječma, te su u njima potražile spas. Iza emua, na oranicama je ostajala pustoš, a ograde kojima su farmeri čuvali usjeve od štetočina pokazale su se nedovoljnim.

Ratni veterani, od kojih je tek poneko imao komad lakog lovačkog naoružanja, nisu mogli izaći na kraj sa emuima. Poslali su svoje predstavnike koji su od centralne vlade imali samo jedan, ultimativno postavljen zahtjev – oružje!

U situaciji u kojoj se, istina u pola glasa, počelo govoriti o otcepljenju zapadnog dijela od bogatih gradova sa istoka zemlje, podjela ratnog naoružanja ratnim veteranima koji su živjeli na zapadu bila bi preopasan i dalokesežan potez koji Vlada sebi ni po koju cijenu nije smjeli da dopusti.

Prefrigani političari su ovu situaciju iskoristili da se na već oproban način obračunaju sa ekonomskom krizom, ili da je barem tako prikriju. Objavljen je rat! Ministar odbrane Džordž Pirs je javno obznanio da će Vlada Australlije, koja misli o svojim veteranima, uputiti vojsku sa najsavremenijim naoružanjem da riješi problem zemljoposjednika, te ih oslobodi pošasti u vidu emua.

“Rat protiv domorodaca”

Iako slavodobitno obznanjen početak sukoba, koji je tadašnja štampa posprdno nazivala “Ratom protiv domorodaca”, vojna sila koju je poslala da odbrani hiljade i hiljade kvadratnih kilometara od invazije beskrupuloznih štetočina bila je presmešna. Na čelu je bio čuveni major Meredit, heroj iz Prvog svjetskog rata, sa iskustvima i iz čuvenog britanskog Zulu rata, a komandovao je vojskom koja je brojala, tačno – dva vojnika!

Naoružani jednim od najstrašnijih oružja Prvog svjetskog rata – automatskim mitraljezima marke Luis, komada dva, uz tačno 10.000 komada municije, uputili su se na zapad da se obračunaju sa desetinama hiljada pomahnitalih neprijatelja. Kako nije bilo smisla praviti vojna utvrđenja za tri čovjeka, major Meredit i dodijeljena mu vojna sila bili su smješteni po kućama samih farmera.

Prvi sukob, koji se desio 2. novembra 1932. u regionu Kampion, pretvorio se u potpuni fijasko. Iako su mudro napravili zasjedu blizu jezera sa kog su emui pili vodu, australijski vojnici su, nakon 7.000 ispaljenih metaka shvatili da je broj ubijenih “neprijatelja” manji od 20!

Ispostavilo se da ptica emu nije slučajno preživjela u nekim od najnegostoljubivijih predjela planete. Po riječima majora Meredita, Emu je građen kao tenk, sa debelim slojevima čvrstog perja i tvrde kože, koja je omogućavala da, čak i kada bi bili pogođeni metkom, nastave da trče brzinama koje su dostizale i do 50 kilometara na čas.

Uz to, iako bi se u početku pojavljivali u ogromnim grupama od po nekoliko hiljada, pa i više, ubrzo bi se razbijali na manje grupe, što ih je činilo dosta težim metama za rafalnu paljbu matraljeza koji je odnio stotine hiljada ljudskih života dvije decenije ranije.

Brzi kao gepardi, otporni kao slonovi, i okretni kao mačke, emui su, samim svojim brojem, uspjeli da se odupru prvom napadu australijske vojske, usput uništivši sve usjeve koji su im se našli na putu. U strahu da će izgubiti oreol ratnog heroja koji ga je pratio, major je tražio pojačanje od komande, koje je pristiglo tri dana kasnije.

Dodatnih osam vojnika došlo je u tadašnjim vojnim vozilima u pomoć trojici već raspoređenih vojnika. Pošto je, s razlogom, smatrao da je brzina emua njihova najveća prednost, major Meredit je mitraljeze koja je posjedovao spojio na pristigla vojna vozila, i krenuo u frontalni napad na središte ogromnog jata ptica-štetočina.

Iako je ovog puta broj nastradalih ptica bio nekoliko stotina, jedno jato, od nekoliko koliko ih je kolalo australijskim prerijama, bilo je skoro netaknuto, te su desetine hiljada emua nastavile svoj put ka zapadnoj obali, ostavljajući pustoš iza sebe.

Tadašnja vojna vozila, koja su jedva prelazila brzinu od 40km/h, nisu mogla da prate brzinu kojom su se kretale ptice, a usljed neprohodnog terena po kome su se emui kretali kao po pisti, jedno vozilo je izgubljeno, a vojska se vratila u garnizon na istoku, neobavljenog posla.

Težak “poraz”

Osmog novembra, nedjelju dana nakon otpočinjanja “Rata protiv domorodaca”, australijski parlament je odlučio da opozove Meredita i njegovih deset vojnika, najviše usljed negativne slike stvorene u medijima. Prinuđen da podnosi izvještaj o sukobu pred parlamentom, predmet sprdnje je postala majorova izjava da je “sukob prošao bez ljudskih gubitaka na strani australijske vojske, iako je jedno vozilo izgubljeno”.

Nije mu mnogo pomoglo ni objašnjenje o “izdržljivosti i pokretljivosti neprijatelja”.

– Ako bi naša vojska imala jednu jedinicu koja bi na metke bila otporna kao i emui, mogli bi se suprotstaviti svakoj vojsci svijeta – rekao je poraženi major.

Ali, zabavljeni ratom protiv ptica koje ne mogu da lete, od kojeg je štampa napravila skoro pa zabavan, vodviljski događaj, u kojem su glavne uloge preuzeli političari, Australijanci su zaboravili na neispunjena obećanja o visokim subvencijama, razdirućoj ekonomskoj krizi, pa i na samu pustoš koju su donijeli prastari stanovnici Australije.

Mnoge farme su se ugasile, a mali zemljoposjednici su većinom uhlebljenje pronašli u velikim infrastrukturnim radovima, kojima je australijska vlada uspjela da se izbori sa Velikom depresijom, spajajući istok i zapad države velikim saobraćajnicama, ili u paklu rudnika na sjeverozapadu zemlje.

Krvava osveta

Desetak godina nakon “Rata protiv emua”, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, Australijanci su promijenili taktiku, te odlučili da se jednom za svagda obračunaju sa starim neprijateljem.

Objavljen je javni poziv svim stanovnicima da ubijaju emue, a australijska vlada je isplaćivala po pet australijskih dolara za svaku ubijenu pticu na zapadu zemlje. Suma koja nije bila beznačajna nakon devastirajućeg svjetskog sukoba, namamila je mnoge da se, sada sa nešto modernijim naoružanjem, upute na zapad i ubijaju emue.

Rezultati su bili razorni po “neprijatelja” – za nekoliko godina u kojima su raspisane nagrade za ubistvo ovog simbola Australije, ubijeno je nešto više od 228 000 emua, te je potpuno promijenjena slika zapada Australije.

Danas je dio zemlje kojim su emui gospodarili postao žitnica koja, prije svega pšenicom i ječmom zadovoljava najveći dio ogromnih megapolisa sa istoka zemlje.

Izvor: B92