Živimo u 21. vijeku. Dosadili smo jedni drugima pričama o “specijalnim vezama” sa Srbijom, o regionalnoj i prekograničnoj saradnji. Da ne idemo korak dalje, pa da se dotaknemo priče o skorom ulasku u Evropsku uniju, o planiranoj i započetoj izgradnji modernih saobraćajnica i autoputeva.

Padamo, izgleda, na sasvim prozaičnim detaljima i sitnicama, koje mnogima, ipak, život znače. U ovom trenutku Iz Bijeljine ka Loznici i Šapcu, gradovima udaljenim 33,5, odnosno 47 kilometara od Bijeljine i Semberije, ne postoji direktna autobuska linija.

Pantelija Mitrović, direktor bijeljinskog “Semberija – Transporta” kaže da je u vremenima ekonomske krize i skupog goriva nerentabilno održavati autobusku liniju do Loznice. Prije rata, ali i neposredno nakon rata, postojala je direktna autobuska linija između dva prekodrinska grada.

“ Nema tome ni petnaestak godina, imali smo jedanaest polazaka dnevno iz Bijeljine ka Loznici. U vrijeme dok je u Loznici radila “Viskoza”, naprimjer, veliki broj radnika odavde je svakodnevno putovao na relaciji Bijeljina – Loz6nica i obrnuto. Sada toga više nema. Nemamo čak ni direktnu liniju do Šapca, jer je u vrijeme pandemije virusa korona i ta linija ukinuta, a postojala je autobuska linija od Tuzle, preko Bijeljine i Šapca do Beograda”, kaže Mitrović.

Na peronu bijeljinske Autobuske stanice saznali smo da jedino u 15,50 sati popodne postoji autobuska linija koja iz Kostajnice, preko Šapca, vodi ka Beogradu.

Od taksista na obližnjem taksi – stajalištu saznali smo da rijetki putnici ka Loznici koriste ponekad i taksi prevoz. Za relaciju od Bijeljine do Loznice putnik treba da plati između 50 i 60 KM.

Bijeljina com