Dok se u Narodnoj skupštini Republike Srpske raspravlja o milionskim zaduženjima onim koja će vraćati i oni koji nisu ni glasali, ni odlučivali, a često ni znali, desio se trenutak koji je savršeno ogolio suštinu cijele priče.

Potpredsjednik NS RS Ranko Petkić, u naletu parlamentarnih emocija ili možda finansijskog pritiska cifara sa previše nula, najavio je predsjednika NS RS Nenada Stevandića kao Stevana Stevandića.

Uslijedio je smijeh. Onaj iskreni, rasterećeni, gotovo prijateljski. Kako će odgovoriti sam Stevandić: „Stevan je odlično ime.“

I zaista jeste. U zemlji gdje se milioni zadužuju lakše nego što se izgovori pravo ime, gdje odgovornost mijenja oblik brže nego prezime u lapsusu, možda i nije važno kako se ko zove.

Važno je da se sve može preimenovati i dug, i kriza, i stvarnost.

Možda je to i nova ekonomska strategija. Ako dug postane prevelik, samo ga nazovemo drugačije, a ako realnost zaboli, prekrstimo je u „stabilnost“. Pa i ukoliko narod postane nezadovoljan, ubijedimo ga da je to zapravo, strpljenje.

U tom smislu, Stevan nije greška. Stevan je simptom.

U sistemu gdje se milijarde pretvaraju u „nužna zaduženja“, gdje se budžetske rupe krpe optimizmom, a odgovornost razvlači kao stari kabl, jedno pogrešno ime dođe kao najsitniji problem.

Možda bi sljedeći korak bio da se i sjednica preimenuje. Ne više „posebna“, nego „redovna stvarnost“.

Što se tiče građana, pa oni će, kao i uvijek, na kraju dobiti račun. Bez obzira da li ga potpisuje Nenad ili Stevan.

Izvor: Srpska info