Polaganjem vijenaca i cvijeća danas je ispred Spomenika poginulim borcima Semberije obilježeno trideset i tri godine od stradanja pedeset i devet poginulih srpskih boraca na području Teočaka u proteklom Odbrambeno – otadžbinskom ratu.

Darko Stević, predsjednik Gradske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bijeljina izjavio je da je ovo prilika za odavanje pošte svim poginulim srpskim borcima na području Teočaka u proteklom ratu. 

“Ovdje smo se okupili danas da obilježimo godišnjicu stradanja Srba na području Teočaka i regije Majevice. Na tom području, u podmajevičkim i majevičkim selima, najviše su učestvovale Prva, Druga i Treća majevička laka pješadijska brigada, Prva semberska i Prva bijeljinska laka pješadijska brigada, Treći bataljon policije Republike Srpske, pripadnici Garde Panteri i druge jedinice. Na današnji dan, 1993. godine, od ukupno 59 poginulih srpskih boraca, toga dana je život izgubilo trinaest mladića satrosti od osamnaest ili devetnaest godina. Mnogi od njih su zarobljeni, mučeni i ubijeni na vrlo svirep način. Iz tog razloga smo danas ovdje, da bismo odali počast poginulima i da ne bismo zaboravili njihove žrtve za odbranu i postojanje Republike Srpske“, izjavio je Stević.

Moj muž je život dao za slobodu

Ljiljana Vasilić iz Novog Sela, čiji je suprug poginuo u borbama na Teočaku, kaže da je 27. jula 1992. godine ostala bez hranioca porodice, sa maloljetnim djetetom.

„Nemam puno šta da kažem. Moj suprug je dao svoj život da bismo danas imali slobodu i da bi neki danas uživali. Moj sin je dobio stipendiju za školovanje i to je sve što sam dobila nakon pogibije supruga“, izjavila je Ljiljana Vasilić.

Oni koji su činili zločine treba da odgovaraju

Gradonačelnik Bijeljine, Ljubiša Petrović podsjetio je da se danas navršavaju trideset i tri godine od velikog stradanja golobradih mladića koji su u to vrijeme bili na služenju redovnog vojnog roka, u borbama  na području Teočaka.

“Oni su dali najveću žrtvu za slobodu i za sva buduća pokoljenja koja treba da žive u miru. Mir je prvi uslov za razvoj i napredak. Ono što najviše boli, nakon stradanja Srba na Teočaku, u Dobrovljačkoj ili u Tuzlanskoj koloni, je to što nema kažnjavanja počinilaca gnusnih zločina. Oni koji su činili zločine treba da budu kažnjeni. Kada nema kazi, onda postoji prećutno odobravanje i podrška. To je ono što najviše boli. Cjelokupna Semberija se branila na kapiji koja se zove Majevica. Sve institucije koje se bave istragama i sankcionisanjem zločina nisu ništa uradile u protekle tri decenije na utvrđivanju i procesuiranju zločina. Naša sveta dužnost i obaveza je da ne okrećemo glavu od laži, nepravdi, neistina i podmetanja. Moramo ostati dosljedni u traganju za istinom i pravdom“, izjavio je Petrović.

Garda na Teočaku izgubila četrdeset najboljih boraca

Petar Cvjetinović, predsjednik Udruženja Garda Panteri, podsjetio je da je Garda Panteri na području Teočaka izgubila oko četrdeset najboljih boraca.

“Naši borci su bili zarobljavani, mnogi su ubijeni. Kasnije smo vršili ehshumaciju njihovih tijela. Naša brigada je bila na području Panjika i releja Stolice. Naši borci su ginuli i prilikom zauzimanja Bumbašića, u akciji iz 1993. godine, kao i u borbama na Lisači. Poginuo je komandant Garde Panteri, nekoliko aktivnih oficira. Podnijeli smo najveću žrtvu u borbama na Teočaku od svih semberskih brigada. Branili smo srpska sela, jer je u to vrijeme bilo popaljeno trinaest srpskih sela, ubijen je jedan broj civila. Neprijateljskim jedinicama je bio cilj da presijeku komunikaciju Banj brdo – Priboj i da zauzmu kompletnu Majevicu. U borbu smo ušli nakon povratka sa Smoluće. Imali smo žrtve, ali nismo izgubili teritoriju“, istakao je Cvijetinović.

Bijeljina.com