Nedavno hapšenje osobe sa inicijalima M.V. u Bijeljini, kod koje je pronađen narkotik, uzburkalo je duhove, pokrenulo medijsku hajku i izazvalo brojna reagovanja građana.

Činjenica da je dotična osoba sin poznatog univerzitetskog profesora kao da je dobro došla mnogima u ovim zimskim mjesecima da iskale svoj bijes i nezadovoljstvo na društvenim mrežama, ne samo zbog konkretnog slučaja, već i zbog nekih svojih ličnih frustracija, odnosno zbog opšteg društvenog beznađa u koje smo zapali u trećoj deceniji 21. vijeka. Na meti kritičara našlo se i „deset bijeljinskih portala“ koji nisu, navodno, imali hrabrosti da saopšte pomenutu informaciju na pravi način, odnosno da prije suda presude dotičnoj osobi. Međutim, u toj sveopštoj medijskoj hajci i halabuci mnogi nisu čestito ni provjerili ko je sve objavio ili ko nije objavio tu „strašnu“ vijest, niti su ih interesovali stvarni razlozi za postupno i profesionalno saopštavanje dostupnih činjenica.

Nevin si dok sud ne odluči drugačije

U  Krivičnom zakonu postoji dobro poznato pravilo presumpcije, odnosno, prevedeno na razumljiv jezik, nevin si dok sud ne odluči drugačije. To važi za sve moderne demokratske pravne sisteme u svijetu. Toga pravila moraju se pridržavati i mediji. U protivnom, mogu se naći na udaru brojnih tužbi za klevetu ili „nanošenje duševne boli“.

S druge strane, rukovodeći se onom narodnom, da riba smrdi od glave, ali se čisti od repa, odnosno da se „kuća ne gradi od krova, već od temelja“, trebalo bi se vratiti dvadesetak i više godina unazad, pa napraviti ozbiljnu analizu o društvenom stanju u postratnom periodu, o narušenim moralnim i etičkim principima koje smo, kao ljudi, izgleda, svjesno potisnuli ili potpuno zaboravili.

Na sudovima najviše predmeta o zloupotrebi narkotika

Sudovi su nam već godinama preplavljeni predmetima koji se tiču zloupotrebe, prodaje, odnosno dilovanja i preprodaje narkotika, kao i predmetima porodičnog nasilja. U civilizacijskom beznađu koje nas je snašlo, od onog trenutka kada smo svjesno mlade ljude, svoju djecu, umjesto porodičnm vrijednostima, ljudskim vrlinama i radnim navikama, počeli učiti kako da se bez puno muke i truda dočepaju bilo kakve diplome, koja se može kupiti na sumnjivim fakultetima, da bismo ih nakon toga uhljebili na radna mjesta gdje se „ništa ne radi“, učinili smo najveću moguću grešku. Da ne govorimo o blagim sankcijama koje imamo u oblasti „proizvodnje i prometa narkotika“.

Gdje plovi ovaj brod?

Bez namjere da bilo kome popujemo i dijelimo lekcije, da se pravdamo, grupno ili pojedinačno, za nešto što smo propustili da uradimo ili smo pogrešno uradili u konkretnom slučaju, moramo se ozbiljno zapitati – u kom pravcu plovi ovaj naš brod i u čijim rukama su vesla i kormilo.

Uostalom, ukoliko brzo ne pronađemo odgovore na brojne probleme i društvene izazove s kojima se svakodnevno suočavamo, mogli bismo izgubiti i brod i kormilo.

Za kraj ona mudra izreka Dostojevskog: „Sve sretne porodice liče jedna na drugu, a sve nesretne su nesretne na svoj način“.

Bijeljina.com