Luka Novak (23) izuzetno je uspješan kako u bazenu braneći boje voljenog kluba, tako i kao student četvrte godine Medicinskog fakulteta.

Kako je rastao Vaterpolo klub Borac, reaktiviran 2017. godine, rastao je i Luka Novak.

Riječ je o 23-godišnjem momku iz Banjaluke, koji je član generacije koja je unazad sedam-osam godina iznijela najveći takmičarski teret, a danas veoma uspješan student Medicinskog fakulteta u Banjaluci, pred kojim je velika karijera u struci.

Pomenuta generacija posljednji put je igrala zajedno krajem februara i početkom marta 2024. godine. Tada je Vaterpolo klub Borac bio domaćin i organizator završnog turnira Alpe lige, u kojoj su, osim vaterpolista u crveno-plavim kapicama, zaigrali i timovi iz Italije, Hrvatske, Austrije i Slovenije.

Bio je F6 tog takmičenja kruna višegodišnjeg rada, odricanja, ideje, vizije… nakon čega je Novak, zajedno sa Markom Kajtezom, Danilom Šipkom, Milošem Lazendićem i Davidom Kopanjom, “odložio kapicu na sigurno”. Međutim, pojavila se prilika da se voljeni klub predstavi i na evropskoj sceni, pa kod Luke nije bilo dileme – ponovo je ušao u bazen i sa nekim novim saigračima ostvario ogroman uspjeh, plasman u grupnu fazu Nordijske lige!

Jedan od sedam gradova-domaćina kvalifikacionih turnira bila je i Banjaluka, u prvoj polovini decembra. Pred domaćom publikom, Borac je u duelima sa predstavnicima Češke, Švedske i Slovačke uknjižio dvije pobjede i poraz, izborio nastup u glavnoj fazi takmičenja i sada bez stresa čeka naredne rivale, koji će biti poznati na proljeće.

“Radi se o zaista dobroj promociji kluba, ovo je prvi put da Vaterpolo klub Borac može da se predstavi na evropskoj sceni. Takmičenje je bilo na izuzetno visokom nivou, mi smo imali velika očekivanja. Nadali smo se, kao i svaki klub koji igra u svom gradu, da ćemo proći grupu. Bilo je malo ‘zeznuto’ kad smo izgubili prvu utakmicu protiv Komete iz Brna, nakon koje smo ostali bez jednog igrača iz Kragujevca, Veljka Dončića. Pukla mu je bubna opna i jednostavno smo morali ostatak turnira da odradimo bez njega. Bilo je pod moranje da se pobijedi u preostale dvije utakmice. U drugoj, protiv stokholmskog SPIF-a, ušli smo u posljednju četvrtinu sa tri gola zaostatka, 9:6, ali smo održali mini-sastanak sa trenerom, uspjeli da se dignemo i okrenemo u našu korist i dobijemo tu posljednju dionicu 6:2. I onda, treća utakmica, svi izmoreni, dvije utakmice u dva dana… Što se tiče profesionalnog vaterpola, uvijek ima neka pauza, pa i na najvišem nivou Lige šampiona. Mi smo odigrali tri utakmice zaredom u kratkom vremenskom periodu, ali smo uspjeli da pobijedimo i ostvarimo veliki uspjeh”, počeo je Luka Novak razgovor za MONDO.

Poslije velike pobjede protiv Šveđana, nije bilo mnogo vremena za odmor. Taj meč igrao se u subotu (6. decembar) od 19.00 časova, a presudni, protiv slovačkih Pješćana, bio je zakazan za sutrašnji dan od 13.00 časova…

“Koliko smo mi bili umorni, i oni su bili u istoj situaciji. Bukvalno se radilo o tome da ko pobijedi – prolazi dalje. Uspjeli smo u svojim namjerama i, po meni, najbolje taktički odigrali, što je i razumljivo jer kako turnir odmiče, ekipa postepeno diže formu. Imali smo i taj problem zatvaranja bazena, obavili smo mini-pripreme, koliko smo uspjeli da ih odradimo. Išlo se u Modriču, treniralo se, bilo je i sparing-utakmica u Slavonskom Brodu, ali smo uspjeli nekako da se spremimo i napravimo to što smo napravili.”

Nemogućnost treniranja u Banjaluci i zatvaranje bazena na nekoliko mjeseci nisu uticali samo na pripremu nastupa u Nordijskoj ligi. Borac je prošle sezone, takođe pod aktuelnom komandom sadašnjeg trenera Stevana Nonkovića, osvojio drugo mjesto u Prvoj B ligi Srbije i stekao pravo nastupa u višem rangu, ali je katanac na vratima bazena učinio svoje…

“Sve je to uticalo na nas igrače, pogotovo one koji dolaze sa strane i koji treba da predstavljaju pojačanja. Stoje tu, čekaju, dosta igrača nam je zbog toga i otišlo jer nismo znali uopšte da li će se otvoriti bazen, da li ćemo biti u stanju da igramo Prvu A ligu Srbije. Na kraju smo ostali u Prvoj B ligi Srbije, baš zbog toga što je bazen bio zatvoren. Pred Nordijsku ligu smo imali dvije ligaške utakmice, koje su nam poslužile i kao kontrolne. U jednoj smo pobijedili prvog favorita za osvajanje lige, beogradski Radnički, poslije peteraca, poslije čega smo u Šapcu, na uslovno rečeno domaćem terenu igrali protiv Taurunuma i izgubili. Međutim, bilo je dobro da vidimo gdje smo i kako tempirati formu za Nordijsku ligu. Slijedi sad izvlačenje grupa, nedavno su odigrana posljednja dva kvalifikaciona turnira. Spominju se razni gradovi za grupnu fazu – Lisabon, Mančester, Tenerife… tako da je priča ozbiljna što se toga tiče. Mislim da će u martu biti novi turnir, odnosno nova grupna faza, nakon čega ide fajnal-ejt. Za to nam je, prije svega, potrebna podrška Grada, prije svega finansijski, što se nadam da će se i dogoditi.”

Kompletna priča je, međutim, u službi najvišeg klupskog cilja – igranja u Regionalnoj ligi. To je želja i taj projekat je već u pripremi.

“Na tome se radi aktivno već 2-3 godine, riječ je o glavnom planu kluba. Mislim da bi to bila zaista super priča za Borac i grad Banjaluku. Ove godine su hrvatski klubovi izašli, ali će se vratiti u sljedećoj sezoni. Dolazile bi vrlo kvalitetne ekipe sa Balkana gdje je vaterpolo baš razvijen, ne može da prođe nijedno veliko takmičenje da neka reprezentacija sa naših prostora ne osvoji medalju. Zaista bi se radilo o velikoj promociji ovog sporta i mislim da je to već lagano krenulo.”

Nije Luka Novak igrao takmičarski meč, već smo rekli, od prve polovine prošle godine. Sada je, međutim, ponovo tu.

“Kod mene nikad nije bilo upitno, što se tiče Borca i ovog grada. Prvo i osnovno što je bilo presudno je ljubav prema Borcu, aktivan sam na tribinama i idem na svaku utakmicu bilo kojeg kluba koji nosi ime Borac, kad god mogu. Ja sam i nakon toga aktivno trenirao, ne sada na nekom profesionalnom nivou, ali sam išao 2-3 puta sedmično na bazen, nisam nikad prestao. Takođe, u meni od rođenja vlada sportski duh i uvijek sam volio da se takmičim, nadmećem, pogotovo kad igram za klub iz grada iz kojeg sam ja.”

Bilo je, ističe, veoma teško toj prvoj generaciji da se sa, takmičarske strane, održi na okupu. Međutim, veliku ulogu u svemu tome odigralo je višegodišnje prijateljstvo van terena.

“Imate utakmicu jedan vikend, a onda čekate tri-četiri vikenda da odigrate drugu. Teško je onda naći motiv za treninge i rad, ali nas petorica smo toliko sinergisani i gurali smo jedan drugog. Kad dođe jedan na trening, uvijek su morali i bili su u obavezi da dođu i ostali. Svi navijamo za Borac, svi smo banjalučka djeca, ali su i naši međuljudski odnosi van terena, kluba i utakmica na visokom nivou. Svi se družimo i dalje, jedno zaista dobro društvo.”

Već pomenuti kvintet nije dočekao zajedničke nastupe u ligama pod okriljem VS BiH. Rukovodstvo bh. kuće vaterpola uporno je odbijalo da primi Borac u svoje članstvo, vršeći brojne opstrukcije, ali je na kraju Ustavni sud presjekao Gordijev čvor i nedavno označio kraj jedne iscrpljujuće pravne utakmice, iz kojeg je Borac izašao kao pobjednik.

“I to je konačno riješeno i postalo zvanično. Naši momci koji su rođeni 2008. godine su igrali u Sarajevu prvenstvo BiH, juniorsko prvenstvo je bilo u Banjaluci, osvojili smo srebro u Trebinju u kategoriji do 15 godina… Bitno je da to sad krene, šta i kako dalje, vidjećemo. To naše prvenstvo otvara dalje put ka evropskim takmičenjima čemu težimo.” 

“ŽELJA ZA MEDICINOM SE POJAVILA U OSNOVNOJ ŠKOLI”

Paralelno sa onim u klubu, Luka Novak je morao da uklapa i one akademske. Student je, već smo rekli, četvrte godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, a znao je, kaže, još od dječačkih dana da je medicina – baš taj životni poziv.

“Do trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole svi žele da budu policajci. I onda se u meni pojavila neka želja jer mi je majka isto u struci, tetke takođe… Želio sam da ja budem taj koji će liječiti ljude. Kad je neko nekome zahvalan na osnovu toga što ga je izliječio, to nema cijenu, to je stvar unutrašnjeg mira. To se javilo u osnovnoj školi i znao sam odmah da ću da upišem medicinu. Poslije osnovne škole, upisao sam Srednju medicinsku školu u Banjaluci, bio sam odličan đak, onda je uslijedio prijemni i onda sam u oktobru 2021. godine upisao prvu akademsku godinu. Riječ je o opštoj medicini, sad sam na četvrtoj godini i mogu da vam kažem da nijedne sekunde nisam požalio. Kad se nešto voli, to se lako radi. Ne mogu da kažem da mi je to obaveza jer u tome uživam. Odem na fakultet cijeli dan, naveče trening i zna se da je dan takav.”

Počeo je Novak sa obavljanjem prakse na Univerzitetsko-kliničkom centru u Banjaluci i tek sad, ističe, vidi šta je medicina zapravo.

“Upoznajemo se sa tim kako medicina funkcioniše. Sad idu te godine gdje smo na klinici, gdje radimo, imamo kontakt sa pacijentima, dajemo svoje mišljenje šta bismo propisali od terapije, dajemo dijagnozu, uzimamo anamneze… Imam već u viziji šta bih volio da budem, ali ostavio sam još tu petu i šestu godinu, da vidim… Iskreno, otišao bih u hirurgiju, to me nekako privlači. Kad sam bio u srednjoj školi, prvi put sam došao u kontakt sa tim aparatima na UKC-u koji su, ja se sjećam, tek došli i koji sve rade laserski i mikroskopski. Gleda se na mikroskop i operiše oko, koje je kao cjelina jako složeno i dalo bi se diskutovati o tome.”

Saznanja sa fakulteta, naglašava, izuzetno pomažu pri vaterpolu, odnosno prilikom treninga, oporavka…

“Otprilike se zna kako treba funkcionisati sa tijelom poslije treninga. Svaki trening koji je iole naporan, a pogotovo bilo kakav kontaktni sport, zahtijeva istezanje. To dosta sportista preskače i nastupaju povrede zbog istegnuća mišića i sličnih stvari, tako da mi je to mnogo pomoglo da imam svijest o svom tijelu, da poslije treninga ide istezanje, prije treninga idu kreme za zagrijavanje, koje je izuzetno bitno prije treninga. Pogotovo se to odnosi na nas vaterpoliste, kad je rame u pitanju. Najčešće povrede u vaterpolu odnose se na ‘zadnje’ rame, taj neki prebačaj, kad ide zamah i sve ostalo. Samim tim, mnogo mi je medicina pomogla da znam koje vježbe da uradim, kakvu pripremu treba imati, taj popularni ‘warm up’ prije utakmice i treninga.”

Zanimalo nas je, šta je veći izazov – mentalni zamor prilikom pripremanja ispita ili fizički, prilikom trenažnih ili takmičarskih obaveza?

“Ima ona jedna poslovica – fizički rad odmara od mentalnog. Trudim se da, koliko je to moguće, pronađem određeni balans. Koliko god se ja mentalno u toku dana na fakultetu ili vježbama napregnem, toliko to na fizičkim treninzima ‘izbijem’. Jeste teško, najviše zbog organizacije svog vremena. Biti na fakultetu 6-8 sati i poslije toga otići na trening koji traje 2 i po sata, nije nimalo jednostavno. Treninge volim, odrađujem. Sa druge strane, da bih završio fakultet, moram učiti, ali niko realno ne voli sjediti za knjigom šest sati. Međutim, takav sam fakultet izabrao. Bilo je teže prve tri godine fakulteta. Kako sam upisao sad četvrtu godinu, dosta mi je lakše jer sam riješio dosta velikih predmeta koji stvarno zahtijevaju dosta odricanja. Čak sam znao i preskakati nekad treninge, da ne odem dva-tri dana jer jednostavno ispit to zahtijeva. Te prve tri godine su bile izuzetno teške. Na prvoj godini imamo anatomiju, koja je svima, pa i meni, najteži ispit. To je neko prvo susretanje sa nečim ozbiljnijim u medicini, a tek si upisao taj smjer. Druga godina nosi fiziologiju, Gajton, ko zna, ogromna knjiga (Artur Gajton, “Medicinska fiziologija”, op.a.) i onda treća godina, tu je bila patologija. Uvijek je lakše fizički raditi, meni je trening bio odmor i uvijek mi je bilo lakše spremati se za sezonu nego čitati.”

Saigrači ga, dodaje, često pitaju za mišljenje, shodno znanju iz medicinske oblasti.

“Pogotovo me pitaju oko ramena i istezanja. Sad tek na četvrtoj godini malo dolazimo u kontakt sa lijekovima i kremama, pa im sad mogu dati savjet šta preporučiti, koji medikament, kako da zagrijava određeni dio tijela… Rekao sam da su najčešće povrede ramena. Što se tiče samog ramena, malo je složeno jer taj zglob zahtijeva magnetnu rezonancu, da se vidi tačno taj pripoj tetive i da se vidi gdje je došlo do istegnuća ili zapaljenja tetive. Generalno gledano, mislim da sportisti kod nas nisu toliko svjesni prevencije. Mislim da to ide od samih početaka. Sve zavisi kakvog je trenera neko imao i kad se prvi put susreo sa nekim aktivnostima, odnosno kakvo predznanje ima. Sve kreće od škola sporta, da dijete od malih nogu ima predznanje o svom tijelu, da treba čuvati, paziti, istezati, zagrijavati…Sportska disciplina mora da postoji. Ne može se ne spavati, pa onda doći ujutro na trening jer je to sam zamor mišića. Meni se desilo par puta, tako zahtijeva fakultet, da učim do 2-3 ujutro, a onda je trening u 10. To nije dobro, ja to znam. Ko kaže da ta sportska disciplina nije bitna, taj sigurno ili laže ili ne poznaje sport. Poslije svakog treninga ili utakmice, tijelo zahtijeva regeneraciju, a najbitniji je san. Najvažnije je da se spava 6-8 sati i da tijelo odmori, da se relaksiraju mišići koji su bili napregnuti.”

Kao što je bitan san, tako je bitna i prehrana.

“Sam profesionalni sport zahtijeva različitu prehranu u vidu proteina, vitamina… Ne može se jesti brza hrana, piti kojekakvi gazirani sokovi i očekivati da tijelo bude odmorno. To su uglavnom prosti šećeri koji se brzo troše. Meso, povrće… to su vrste proteina koje treba da se unose kako bi tijelo bilo u adekvatnom stanju. Isto tako, kad se neko najede sat vremena prije treninga, ne može to biti dobro. Nije ni samo u mogućnosti da svari hranu koja je prija sat vremena unesena u organizam, tako da onda nastaju nadudost, gađenje, povraćanje pri velikom fizičkom naporu… “

“ZA PET GODINA? I BAZEN I MEDICINA!”

“Dok god me tijelo bude služilo, biću u bazenu” – nedvosmislen je stav sagovornika.

“Iskreno, za nekih pet godina, vidim se u simbiozi medicine i vaterpola, i u bazenu i u medicini. Igraću i koliko god budem mogao, pomagaću ekipi. Kad ja vidim i ocijenim to da više nije to, onda će to biti okončanje moje sportske karijere, ali ću svakako i poslije toga ostati u klubu, koliko god budem mogao da pomažem i oko tih nekih stvari koje sad ne poznajem, oko uprave, organizacije turnira, utakmica… Godine nose svoje, vijek vaterpolista je negdje do 35. godine. Ja imam još desetak godina, ali što se tiče narednih pet godina, vidim se i u bazenu i na klinici. Kako sam do sad uspio da to sve kombinujem i nađem vremena i za jedno i za drugo, tako ću naravno težiti tome i u narednih pet godina.”

“IĆI ĆU NA EVROPSKO PRVENSTVO, NADAMO SE ZLATU!”

U januaru će reprezentacija Srbije, pred domaćom publikom, pokušati da osvoji prvo zlato na prvenstvima Evrope još od 2018. godine. “Delfini” su od 2012. pa do tada nanizali četiri najsjajnija odličja (Ajndhoven, Budimpešta, Beograd, Barselona), ali su na naredne tri smotre ostajali bez medalje.

“Sigurno da ću posjetiti predstojeće Evropsko prvenstvo u Beogradu, nas petorica o kojima smo već pričali smo to planirali. Kad je riječ o očekivanjima, uvijek su najviša. Srbija nas nije navikla ni na šta manje od prvog mjesta, pogotovo što se igra u Srbiji. Jakšić je iz povrede, Mandić je isto tako poslije povrede stigao na pripreme, nadam se da će se momci spremiti i da će to biti sve dobro. Biće nošeni publikom i nadam se tom zlatu, nakon osam godina, da se proslavi.”

Pojedini srpski reprezentativci, kako bivši tako i sadašnji, već su obravili ranije u posjeti Borcu. U septembru 2024. godine, gosti banjalučkog kluba sa kragujevačkim Radničkim bili su Nikola Jakšić i Radomir Drašović, a na mečeve Nordijske lige pogled su bacila legendarna braća Pijetlović, Duško i Gojko.

“Imao sam priliku da porazgovaram sa Duškom i Gojkom Pijetlovićem 2012. godine protiv Crne Gore, bila je utakmica Svjetske lige u Banjaluci. Što se tiče turnira Nordijske lige, nisam došao u kontakt ni sa jednim od njih, ali prenio mi je direktor i trener Davor Josipović neke njihove priče i savjete. Šta reći za višestruke olimpijske šampione, oni šta kažu – to je tako. Duško je i dalje aktivan, igra u Radničkom, i dalje čovjek ‘razgrće’ na centru. Daje golove, bude glavni igrač, izbori po pet-šest isključenja po utakmici… Koliko mi je rekao direktor kluba Davor Josipović, bili su zadovoljni onim što su vidjeli u Banjaluci, na turniru Nordijske lige. Njihove savjete za svakog mladog igrača treba upijati. Uvijek kažem ovim mlađim drugarima i saigračima da moraju da gledaju utakmice. Koliko do trening dolazio do izražaja, moraju da se gledaju utakmice na najvišem nivou, mora se upijati. Ja sam bar tako radio kad sam bio mlađi, i sad isto tako znam da pogledam utakmicu koja je bila prije 5 godina, za koju znam da je bila dobra, da izvučem neke poteze… I Jakšić je bio tu prošle godine, pred utakmicu sa ekipom Radničkog, svakako po meni jedan od najboljih vaterpolista na svijetu trenutno. Mislim da ne mogu da daju loš savjet.”

“TEŽIMO DA DJECA U NAŠEM KLUBU ZNAJU ŠTA JE BORAC U OVOM GRADU!”

Vaterpolo klub Borac može da se pohvali velikim brojem mlađih članova kojima, kako kaže Luka, ima ko da usadi ljubav prema klubu i svijest o veličini brenda kakav je Borac.

“Striktno u našem klubu težimo da oni od samih početnih koraka i treninga znaju šta je Borac u ovom gradu. Ja znam da je to prvo, da se zna gdje si i šta si, da se nauči neka istorija jer to je navijačka, simpatizerska kultura koju svako ko trenira i igra za Borac treba da zna. Sve kreće od kuće, od roditelja. Ja sam imao odličnu pozadinu, moj otac Vjekoslav je tu od osnivanja Lešinara, navijao je, pratio, svašta nešto, tu je u klupskom rukovodstvu, član je Udruženja ‘Crveno-plavi’, kao i ja. Mora se formirati svijest o samom Borcu kao klubu, ali to dolazi sa početka”, zaključio je Luka Novak razgovor za MONDO.

Izvor: Mondo