Predan rad, disciplina i karakter strpljivo grade karijeru Vukašina Tuzlančića iz Bijeljine

Postoje sportisti čije priče počinju odlučnošću. Odlučnošću da se ostvari cilj. Ne grade se na privilegijama, već na borbi, upornosti i potrebi da svakog dana budu bolji nego juče. Priče takvih sportista nikada nisu jednostavne. Upravo takvu priču nosi i Vukašin Tuzlančić, odbojkaš koji je svoj put izgradio drugačije, neobično u odnosu na većinu.

Danas, kada je dio bijelopoljskog Jedinstva, kada iza sebe ima trofeje, iskustva iz inostranstva, i sezone u kojima je igrao svaki, baš svaki set, Vukašin djeluje kao neko ko je uvijek znao gdje ide. A zapravo, njegov sportski put je nastao iz jednog slučajnog treninga, jednog zimskog dana, kada je samo želio da se bavi sportom.

Danas, to je jedna zanimljiva priča, koju Vukašin počinje prisjećajući se prvih sportskih interesovanja.

„Odbojku sam počeo da treniram relativno kasno, sa 14 godina. Interesovao sam se za košarku, izuzetno volio da treniram plivanje i tu sam možda i najbrže napredovao. Ali moj grad nije imao zatvoreni bazen. Zimi nisam imao šta da radim. O odbojci nisam znao maltene ništa u to vrijeme. I eto desilo se, gotovo slučajno da odem na prvi trening. A šta me je privuklo? Možda je bolje da kažem šta me i danas privlači: činjenica da imaš svoju polovinu terena i nemaš koga da kriviš zašto nešto nisi uradio kako treba. Što posle svakog seta imaš priliku da se resetuješ i kreneš iznova. I što kad postigneš određeni tehnički nivo, prelaziš na slatka taktička nadmudrivanja. Odbojka je za mene prelijep sport. Stalno održavanje visokog fizičkog i tehničkog nivoa, usvajanje novih taktika, mentalni rad na brzom resetu, pronalaženje slabosti protivnika. Slobodno mogu reći da sam zavisnik od toga.“

Njegov kasni početak nije bio mana — kasnije će se ispostaviti da je bio motiv. Ipak, prepreka je bilo mnogo.

„Kasni početak treniranja. Nedovoljno dobra odbojkaška motorika za taj uzrast. Činjenica da roditelji nisu prihvatili ponudu da kao pionir pređem u veliki klub u Beograd. Onda korona koja me je presjekla na studijama u Americi. Zamislite kad treba, ne svojom voljom ni greškom, da napustite Ligu u kojoj imate klupsku dvoranu od 5.000 mjesta, putujete na ligašku utakmicu na npr. Havaje, u Njujork, Čikago, Los Anđeles… Onda posle, administrativni problemi u Bosni i Hercegovini kada sam trebao da dobijem srpsko sportsko državljanstvo i dobijem priliku da radim sa najboljim trenerom za mlade, Nedžadom Osmankačem. Kad tad nisam napustio odbojku — neću vjerovatno nikad. Bilo je tih teških trenutaka, ali ja sam takav tip — probleme liječim samo i isključivo radom. Kad su mi se takve stvari dešavale, trenirao sam još više. Ja nikad nisam bio proglašavan za talenta, ja sam uvijek bio onaj koji mora da se dokaže radom i brojkama na terenu“, kaže Tuzlančić u intervjuu za Vijesti iz Bijelog Polja.

A onda — poziv iz Bijelog Polja. Neočekivan, ali pravi. U trenutku kada nije ni planirao da mijenja klub, pojavio se poziv koji je promijenio sve.

„Ja sam bio u Bosni i Hercegovini ovog ljeta zvanično član ekipe koja je uzela 7 trofeja u nizu za tri poslednje godine, igrala evropske kvalifikacije i onda su se naglo desili veliki problemi sa finansiranjem, i svi smo čekali da se to riješi. Uopšte nisam planirao traženje novog kluba, kad me je pozvao Vladan Rudić, legenda bijelopoljske odbojke i ponudio angažman. Prihvatio sam bez razmišljanja, samo sam htio da što prije počnem prvi trening. Bojao sam se pauze. Finansije me čak nisu ni pretjerano interesovale, jer Crna Gora tu i nije baš atraktivna destinacija za profesionalne odbojkaše, Bijelo Polje pogotovo. Ono što je moje najprijatnije iznenađenje je ta neka toplina, gostoprimstvo i dobrota ljudi karakteristična za mala mjesta. Od prvog kontakta sa Vladanom, preko upoznavanja sa trenerom Daliborom, atmosfere u kompletnoj ekipi, svih momaka pojedinačno, do svakodnevnog života. Ovo je grad časnih i dobrih ljudi i jako se lijepo osjećam na svakom koraku. Kao da sam se rodio ovdje“, dodaje on.

Iskustvo iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore donijelo mu je jasnu perspektivu — dvije zemlje, dva pristupa, ali i iste želje: napredak, ulaganje i razvoj mladih igrača.

„Bosna i Hercegovina je nešto veća, i ako pogledamo kompletnu ligu po dubini, ima viši kvalitet odbojke, više izazovnijih utakmica. U barem 4–5 timova se veoma ozbiljno trenira, gotovo na profesionalnom nivou. Problem, a možda i fenomen Bosne i Hercegovine, je što se to radi sa stvarno malim sredstvima i ni u kakvim uslovima“, konstatuje naš sagovornik realno stanje i dodaje: “U Crnoj Gori je kvalitet Budve, i od nedavno Budućnosti, nešto što prije svega zbog finansijskih ulaganja, daleko odskače od ostatka lige. Neki dugoročni plan, ulaganja države i odbojkaškog saveza u sve sredine, podigao bi i proširio kvalitet lige, zadržao dobre igrače u domaćoj ligi i ono što je najvažnije — privukao mlade odbojci. Muška odbojka inače nema veliku perspektivu nigdje ako ovako ostane, jer su mnogi sportovi atraktivniji onim što nude. Raduje me što vidim da su u vašem savezu angažovani ljudi koji su se ‘rodili’ u odbojci. To daje nadu.“

Među svim iskustvima, jedna sezona ostaje posebno upisana u Vukašinovoj karijeri — sezona u kojoj je, uprkos promjenama i izazovima, pokazao ono po čemu je danas prepoznat.

„Kad smo sa promijenjenim trenerom i čak polovinom novih igrača u prvoj postavi, u OK ‘Radnik’ iz Bijeljine, uspjeli da odbranimo titulu prvaka Bosne i Hercegovine, osvojimo Kup Republike Srpske treći i Kup Bosne i Hercegovine po drugi put 2024. godine. Odigrao sam apsolutno sve, ne utakmice, nego setove u toj sezoni, uključujući i međunarodne utakmice. Na finalnoj utakmici Kupa RS sam tad proglašen i za MVP-ja što je jako teško postići sa pozicije srednjeg blokera“, emotivno govori Tuzlančić o izazovima koje je te sezone savladao.

A sada — novi izazovi, novi dres, nova ambicija. Lična i timska.

„Lično, održati ako je to moguće najviši nivo forme. Predstaviti se crnogorskoj odbojkaškoj javnosti. Pomoći najmlađima u našoj ekipi da steknu samopouzdanje, koje imaju njihovi vršnjaci u Budvi ili Podgorici.

Kolektivno — osigurati to treće mjesto u Ligi, boriti se u Kupu do posljednje kapi znoja.

Izvor: Desavanja u Bijeljini