Pod malim krovom Roditeljske kuće “Iskra” u Banjaluci hrabri mališani i njihovi roditelji svakodnevno vode najveću bitku – bitku za život. Kuća koja već devet godina za stotine porodica postaje novi dom najljepša bi bila kad bi bila prazna.

Međutim, realnost je potpuno drugačija. Od 8. septembra 2016. godine kada je otvorila svoja vrata i kada su u nju uselili prvi mali stanari sa roditeljima, nije bila prazna. Danas, kada se obilježava devet godina postojanja Roditeljske kuće “Iskra” koja djeluje pri istoimenom Udruženju roditelja djece oboljele od malignih bolesti, svih sedam apartmana je popunjeno.

Za roditelje s kojima smo razgovarali i njihove mališane ova kuća je drugi dom, a kako kažu, da ovog krova nema – borba koja je sama po sebi teška bila bi još teža.

Već mjesec dana u Roditeljskoj kući zajedno sa svojim malim herojem boravi majka Tanja Radovanović, koja u razgovoru za “Nezavisne novine” kaže da za “Iskru” ima samo riječi hvale.

“Roditeljska kuća je divna. Djeci je najvažnije što ovdje ima druge djece, što su svi tu zajedno i što kroz igru pobjeđuju svoje tegobe”, ističe ona.

Iako su tek na početku svoje borbe, kako kaže, već je svjedočila humanosti i empatiji ljudi, od prijatelja do čika koji rade na parkingu.

“Moje dijete je školskog uzrasta. Odazvala se škola, kolege s posla, svi su se odazvali za bilo kakvu pomoć. Svi su tu za podršku”, navodi Radovanovićeva.

Roditeljsku kuću Snežana Vejnović, majka heroja koji vodi svoju drugu bitku za život, opisuje kao veliku porodicu, a o značaju postojanja “Iskre”, prema njenim riječima, najbolje se svjedoči kad bitku vode porodice koje žive daleko od Banjaluke i kojima ova kuća postaje novi dom.

Zajedno sa sinom je po drugi put u Roditeljskoj kući.

“Roditeljska kuća je značajna iz razloga što tu imamo sve uslove: od soba, kupatila, hrane, do dvorišta. Djeca ne osjete da su u bolnici. Svaka čast i medicinskom osoblju, divni su, ljubazni, stručni… Nemam riječi. Svi su predani svom poslu”, ne štedi riječi hvale Vejnovićeva u razgovoru za “Nezavisne novine”.

Kako dodaje, mališani koji svoje dane provode u kući koja im je postala novi dom u banjalučkom naselju Paprikovac obraduju se kad se otvore vrata i kad ih neko posjeti.

“Djeci znači mala sitnica, znači im kad ih neko dođe obići, posjetiti, jer tada osjećaju da nisu sami i ostavljeni”, priča nam ona.

Više od pola godine “Iskra” je postala plamen nade i za Željka Vukovića, njegovu suprugu i njihovu malu heroinu, a kako kaže, tu su da uz pomoć ljekara, sestara i Roditeljske kuće sve prebrode i da se nadaju izlječenju.

“Moram da kažem da je Roditeljska kuća jedina ustanova ovog tipa u Republici Srpskoj koja daje podršku i snagu svoj djeci oboljeloj od malignih bolesti. Većim dijelom smo bili na odjelu, odnedavno smo ovdje. Kada smo došli ovdje, dijete se preporodilo”, priča nam Vuković, ističući da su svi pod ovim svodom kao jedan tim jer svi teže istom cilju – izlječenju.

“Da nije Roditeljske kuće pitam se kako bismo izašli na kraj sa svim”, kaže on za “Nezavisne novine”.

Da je Roditeljska kuća “Iskra”, kako kaže, nažalost ispunila svoju namjenu smatra i Katica Kerkez, upravnica Roditeljske kuće, ističući da je u posljednje vrijeme ovaj dom za mališane koji se bore s malignitetom konstantno pun.

“Najljepše bi bilo da je Roditeljska kuća prazna, ali ne možemo mijenjati realnost. Zaista, kad se nađete u tako teškoj situaciji, kada vam saopšte dijagnozu i kad morate da boravite u bolnici, onda je za dijete puno bolje kada postoji mogućnost da, umjesto u bolničkom ambijentu u kojem konstantno borave, budu ovdje kod nas u Roditeljskoj kući, da se druže sa drugarima, da idu u školu jer ovo je ipak sada njihov “dom daleko od kuće””, priča Kerkezova, dodajući da blizina Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske roditeljima uliva dodatnu sigurnost.

Kroz devet godina, prema njenim riječima, “Iskra” je bila dom za oko 240 porodica iz cijele Republike Srpske.

“Nažalost, ne postoji opština ni grad iz Republike Srpske odakle nije bila bar jedna porodica u Roditeljskoj kući”, ističe ona i dodaje da je ova kuća više od mjesta gdje ćete prespavati, jer oni imaju za cilj da roditeljima i mališanima pruže mnogo više, a prvenstveno psihološku i svaku drugu vrstu podrške.

Osim stručne podrške, roditelji koji borave u “Iskri” jedni drugima su oslonci i snaga, jer pod ovim svodom borave zajedno i tu su upućeni jedni na druge.

Vrata “Iskre”, sem roditelja i mališana koji žive daleko od Banjaluke, otvorena su i za mališane iz najvećeg grada Srpske koji vode svoje bitke.

“Naši drugari iz Banjaluke nam dolaze, ovdje imamo igraonicu, dvorište… Oni dolaze, druže se s nama”, kaže ona.

S ponosom ističe da su im česti gosti i bivši stanari Roditeljske kuće.

“U sklopu Udruženja “Iskra” djeluje i grupa “Mladice”, to su mladi koji su u djetinjstvu liječeni od raka. Oni dolaze kod nas u Roditeljsku kuću i živi su dokaz roditelju koji sada liječi svoje dijete da sve to što sada traje jednom prođe i da ispred sebe imaju mladog čovjeka koji živi, radi, studira i potpuno normalno živi”, ističe Katica.

Od 2017. godine pod krovom Roditeljske kuće “Iskra” funkcioniše i redovna škola, a kako nam ona objašnjava, to omogućava djeci da ne prekidaju svoje školovanje.

“Učiteljice koje dolaze ovdje drže nastavu, ocjenjuju, a ocjene se šalju u matičnu školu i opisuju u dnevnik. Zvanično sada imamo tri učenika, dva dječaka koji idu u drugi razred i jednog dječaka koji je u četvrtom razredu”, priča nam ona.

U “Iskri” se često duvaju i svjećice jer se rođendanske zabave ne propuštaju, a uz tortu, poklone, pehare i medalje raduju se kada iz kuće ka svome domu odlaze mališani koji su iz svojih borbi izašli kao pobjednici.

“U posljednje vrijeme ustanovili smo taj neki naš ritual kad dijete završi liječenje – da mu napravimo oproštajnu zabavu. Njima svima je to kao rođendan. Dobiju tortu i poklončiće, tu su svi njihovi drugari koji ostaju… Čak dođu i neki koji su ranije završili. Mi im kupimo medaljice, pehare, jer je njihova borba velika i oni su za nas veliki heroji”, kaže Katica za “Nezavisne novine”.

Prema njenim riječima, “Iskra” podršku ima i od institucija i od građana, jer, kako ističe, ljudi su uvijek spremni pomoći.

“Ne možemo reći da smo zaboravljeni, ali uvijek ima prostora da bude bolje. Ono što je važno jeste da se razbije mit da je rak nešto što se dešava nekom drugom. Nažalost, nije. Može da se desi svakome. Ali još jedna važna stvar koju treba da znate jeste – kada vam se desi – da postoji podrška i neko ko može da vam pomogne”, poručuje ona.

Na kraju razgovora Katicu smo pitali koja je njena želja u danu kada Roditeljska kuća obilježava deveti rođendan, a njen odgovor je bio kratak i snažan: “Da sljedeći rođendan proslavim sama”.

Izvor: Nezavisne / Autor: Adnan Selimović