U vremenima nakon završetka Prvog svjetskog rata razvila se u srpskoj i bosanskohercegovačkoj  književnosti plejada mladih pisaca koji su u svojim djelima kritikovali poslijeratnu stvarnost i pisali o izgubljenim iluzijama i neostvarenim idealima. U tu grupu pisaca svrstava se i mladi Radivoj Sofronić, zaboravljeni pripovjedač iz Bijeljine.

Svoju prvu i jedinu zbirku priča novelističkog žanra “Ironija”, objavio je u Bijeljini 1926. godine i ova knjiga predstavlja prvu objavljenu knjigu u našem gradu.

Radivoj Sofronić rođen je 1900. godine u Bijeljini. Piščev otac Uroš otvorio je u Bijeljini prvu knjižaru, a uz to se bavio i izdavaštvom. Knjižara “Sofronić i sinovi” bila je smještena u lijevom krilu opštinske zgrade i kupcima je nudila kancelarijski materijal i knjige. Ono što je za Beograd bio Geca Kon, kada je riječ o popularizaciji i širenju knjige, to je u Bijeljini bio Uroš Sofronić i njegovi sinovi. Redovno su primali izdanja Srpske književne zadruge. Radivoj Sofronić je osnovnu i trgovačku školu završio u Bijeljini, da bi nakon toga, kao dijete imućnih roditelja, otišao u Sarajevo, gdje je 1919. godine završio Učiteljsku školu (Preparandiju) i stekao zvanje učitelja. Učiteljevao je u Bijeljini, nakon čega je premješten u Crnjelovo.

Sofronićeva knjiga  novela odštampana u izdanju Knjižare “Sofronić i sinovi”, u Štampariji “Ujedinjenje” u Beogradu. U pitanju je nevelika knjiga, od pedesetak stranica, kako je zabilježio hroničar i književni stvaralac Slobodan Petrović, simpatičnog formata i broširanog poveza. Koliko se zna, to je prva objavljena knjiga u Bijeljini. Sofronićeva “Ironija” skoro da je zaboravljena i teško se može naći u knjižnim fondovima i nekih većih biblioteka.

O Radivoju Sofroniću nema puno podataka ni u Jugoslovenskom književnom leksikonu. Nema ga čak ni u enciklopedijama i istorijama književnosti. Ironična sudbina pisca “Ironije” pratila ga je od djetinjstva, sve do prerane smrti.

Paradoks je utoliko veći, kada se zna, prema mišljenju brojnih književnih kritičara i istoričara, da Sofronić nije bio marginalno ime u književnosti nakon Prvog svjetskog rata. Svi se slažu da je bio pisac sa izrazitim talentom i smislom za književno uobličavanje i stvaranje, sa izraženom pripovjedačkom individualnošću.

Iako je bio nadaren pisac, koji je mnogo obećavao, njegova životna sudbina i neke čudne okolnosti, zaustavile su razvoj pisca u usponu stvaralačke snage.  Koncepti i skice, te dijelovi nezavršenih socijalnih romana o životu semberskog čovjeka govore o velikim planovima pisca koji se nisu ostvarili. 

Radivoj Sofronić na svom kratkom životnom putešestviju iskazivao je znake skepticizma, velikog nepovjerenja u sve što postoji. Lutao je, zastranjivao, gubio se u magli bespuća. Stalno je ponavljao izreku: “Živjeti je sreća, ali znati – zli je čovjekov udes”. To ga je proganjalo do kraja kratkog života. Podigao je ruku na sebe i revolverskim hicima okončao svoj kratki život u Milićima kod Vlasenice, gdje je službovao, u dvadeset i osmoj godini života. Nakon svega, ostala je samo piščeva prva i jedina objavljena knjiga “Ironija”.

Bijeljina.com