Na Balkanu, Prvi maj miriše na dim roštilja, a ne na parole. U parkovima i vikendicama, s mesom na žaru i pivom u ruci, rijetko se neko sjeti da je ovaj dan nastao kao simbol borbe za radnička prava.

Danas, ta borba se pretvorila u produženi vikend.

Istorijat

Prvi maj je ;Međunarodni praznik rada, nastao u znak sjećanja na radničke proteste u Čikagu 1886. godine, gdje su radnici tražili osmosatno radno vrijeme. Mnogi su stradali u sukobima s policijom – da bismo danas uživali u radnim pravima koja, paradoksalno, sve više blijede.

Ali kako se borba pretvorila u bajku o ćevapima?

Jedan dio odgovora leži u zamoru. Sindikati su oslabili, sistemske promjene su rijetke, a radnici su umorni od borbe bez rezultata. Drugi dio je kulturološki – Balkan je napravio od Prvog maja praznik hrane, gdje je dim sa roštilja potisnuo dim suzavca.

Roštilj kao ventil

Nema ništa loše u druženju i odmoru. Ali kad roštilj postane jedina asocijacija na 1. maj, postavlja se pitanje: da li smo se pomirili s tim da prava više ne tražimo – nego samo da nađemo dobro mjesto za ražanj?

U Srbiji, BiH, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori protesti za Prvi maj okupe tek simboličan broj ljudi. U Banjaluci 2023, na radničkom protestu je bilo manje ljudi nego na jednoj prosječnoj svadbi. U isto vrijeme, ozletišta su bila krcata roštiljdžijama.

Može li i jedno i drugo?

Postoji i treći put. U nekim evropskim gradovima se tradicionalno kombinuju protestne šetnje i zajednički ručkovi, gdje se društvena borba ne odriče ni hrane ni zajedništva. Kod nas, to još nije model – ali može postati.

Zamislite da sindikati u Banjaluci, Leskovcu ili Sarajevu organizuju protestne roštilje, gdje se razgovara o minimalcu dok se okreće pljeskavica. I zašto ne? Ako je roštilj narodski, onda i Praznik rada treba vratiti narodu i njegovim interesima.

Izvor: Nezavisne