Primjera radi, Socijalistička partija čije je sjedište u RS-u, odlučila je na ovim izborima po jednog kandidata kandidovati u Unsko-sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom te u Kantonu Sarajevo.

U Kantonu Sarajevo, gdje se koplja lome oko četiri ili pet stranaka, svoje liste predložio je i SNSD Milorada Dodika koji će na izbore izaći s osam kandidata.

Također, Srpska demokratska stranka na izbore će u glavnom gradu Bosne i Hercegovine izaći s jednim kandidatom.

Iako ove liste same po sebi nisu čudne, jer apsolutno svaka stranka ima pravo imenovati kandidate na sve nivoe vlasti na cijelom području Bosne i Hercegovine, ne može se ne oteti dojmu da će mnoge stranke i na ovim izborima koristiti tzv. rupe u zakonu koje se odnose prije svega na posmatrače.

Međutim, stranke često odustanu od toga da imenuju svoje posmatrače te u dogovoru s drugim zvaničnicima ustupe svoja posmatračka mjesta nekoj drugoj političkoj opciji čime se pravi svojevrsna predizborna trampa.

Iako će gotovo svi politički subjekti svoje djelovanje opravdati brigom za građane, jasno je iz prethodnih izbornih ciklusa kako pojedine političke opcije u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine, zbog svoje nepopularnosti ili viđenja politike, nemaju gotovo pa nikakve šanse za osvajanje mandata.

Schmidtove tehničke izmjene izbornog zakona

Tema koja je u javnom prostoru izazvala velike polemike, i dalje se nalazi u svojevrsnom statusu quo, ali ono što je nametnuto Schimdtovom odlukom, trebalo bi bar donekle regulisati izborni proces i spriječiti malverzacije.

Između ostalog, izmjenama zakona, navodi se kako je:

Za povredu ovog člana, stranka će se kazniti u iznosu od 3.000 do 10.000 KM.

Kada je riječ o posmatračima, Schmidtove izmjene nalažu da će se politički subjekt kazniti s kaznom od 3.000 do 30.000 KM ukoliko posmatrač za vrijeme posmatranja izbornih aktivnosti ne nosi službenu akreditaciju i nosi oznake koje ga povezuju s određenom političkom strankom, koalicijom, listom nezavisnih kandidata ili nezavisnim kandidatom.

Iako se tehničke izmjene izbornog zakona odnose upravo i na kazne koje mogu dobiti politički subjekti, ali i pojedinci zbog izbornih malverzacija, postavlja se pitanje da li se i na koji način mogu spriječiti predizborne trampe kojima se obezbjeđuju dodatni stranačko obojeni posmatrači.

Također, pitanje koje se također može postaviti odnosi se i na iznose kazni koje se predviđaju tehničkim izmjenama izbornog zakona. Iako su kazne izuzetno velike, naročito za pojedince, čini se kako one strankama koje iza sebe imaju izuzetno jaku logistiku i organizaciju ne predstavljaju nešto što bi ih moglo natjerati da odustanu od izbornih malverzacija.

Cijena izbornih prevara kreće se od 3.000 do 30.000 KM, a čini se, iz ranijeg djelovanja, da su stranke spremne i svjesno rizikovati kaznu kako bi došle do cilja.