Svake druge srijede, od osamnaest do 23 časa, u bijeljinskom Udruženju penzionera može se čuti muzika. Stotinjak penzionera došlo je i večeras na uobičajeno druženje. Igra se, pleše, razgovara i ljuduje.

Jelica Stevanović, iz Crnjelova, već petnaestak godina je u penziji. Radila je kao trgovac. Jelica je vesela i ustaje da igra i pleše skoro na svaku pjesmu.

“Radila sam kao trgovac, suprug je penziju zaradio u “Semberijatransportu”. Zdravlje je još uvijek dobro. Koljeno me malo boli, ali, kad je veselo, onda se mora i zaigrati. Penzija je mala i nedovoljna za život. Imam malo svoje zemlje, dajem u arendu, a nešto i sama obrađujem. Uhranim piliće, prodam i tako dopunjujem penziju”, kaže Jelica, ističući da je u životu održava optimizam i druženje s dobrim i dragim ljudima.

Ovo nas odmara i podmlađuje

Momčilo Cvijetić, iz Zenice, sada stanovnik Lozničke ulice u Bijeljini, rođen je 1942. godine i već je, kako kaže, 28 godina u penziji. Momčilo kaže da bez druženja nema života. Momčilo je redovno išao na penzionerske izlete, na Frušku goru, u Šekoviće, u Tavnu. Redovno dolazi na penzionerska druženja u Udruženje penzionera.

“Penziju sam zaradio u “Željezari”. Imao sam dobar posao, radio sam na postrojenjima. Dolazim redovno na ove igranke i jedva čekam da se ponovo okupimo, svake druge srijede. Ovo nas odmara i podmlađuje. Trenutno živim sam, a imam šestoro djece. Svi imaju svoje porodice i svoje kuće. Živim u prizemlju kuće, sin je na spratu sa svojom porodicom. Hvala Bogu, imam dobru penziju i mogu solidno živjeti. Nešto se i uštedi. Imam četrnaestoro unučadi i sedmoro praunučadi. Najstarija praunuka je osmi razred. Malo mi nedostaje, pa da postanem i čukundeda. Prezadovoljan sam kako me ljudi prihvataju i zbog toga mi ova druženja puno znače. I u mladosti i u starosti volio sam i volim druženja. Uvijek sam se fino ponašao, kako u mlađem, tako i u starijem društvu”, kaže Momčilo Cvijetić.

Penzioneri traže druženje svake srijede 

Đuro Stanojlović, predsjednik Udruženja penzionera Bijeljina kaže da na svako druženje dođe od osamdeset do 120 penzionera.

 “Vidite po raspoloženju, da su svi veseli i razdragani. Vrše na nas pritisak da se druženje organizuje svake srijede, ali imamo u vidu tešku ekonomsku situaciju i male penzije, tako da ne želimo da ih izlažemo dodatnim novčanim izdacima. Mi mislimo da je petnaestodnevno okupljanje sasvim dovoljno. Ulaz za druženje košta pet KM, piće je naše, a sve ostalo plaćaju penzioneri. U Bijeljini imamo oko 4.500 penzionera koji imaju ispodprosječne penzije, dakle, manje od 580 KM. Najniža penzija iznosi 301 KM. Svi mi imamo izdatke za režije, hranu, za liječenje. Oko 85 odsto penzionera nema dovoljno sredstava za liječenje. Mi pokušavamo da sa resornim ministarstvom dogovorimo kako penzioneri ne bi morali plaćati participaciju za specijalističke preglede. U javnim zdravstvenim ustanovama se na specijalističke preglede čeka po mjesec dana, dva ili tri mjeseca. Naši penzioneri nemaju dovoljno novca da plate pregled kod privatnika. Neki, nažalost, i ne dočekaju taj pregled. Ranije smo prikupljali jednokratne novčane pomoći za najugroženije penzionere.

Banjska rehabilitacija za stotinjak penzionera

Upravni odbor našeg udruženja donio je odluku u prošloj godini da veći broj penzionera pošaljemo na banjsku rehabilitaciju o trošku Udruženja. Od Vlade smo dobili mogućnost da pošaljemo 74 penzionera u banje, a i naše udruženje će poslati oko stotinu penzionera u banju. Novčanu jednokratnu pomoć smo zadržali za nepokretne penzionere koji su na postelji, u staračkim domovima ili na dijalizi, kao i još neke kategorije koje su teškog materijalnog stanja”, kaže Đuro Stanojlović.

Bijeljina.com