U društvu u kom se obrazovni sistem često doživljava kao zadat okvir koji je teško promijeniti, jedna majka iz Republike Srpske, odlučila je da podigne glas protiv preopterećenja djece školskim obavezama.

Ova borba, iako se može činiti uzaludnom pred snagom sistema, nosi sa sobom težinu roditeljske brige i upornost koja je obilježje svakog pokušaja da se svijet učini boljim mjestom.

Pismo pedagoškom zavodu: U potrazi za promjenom

Ana Nikolić iz Bijeljine, nekadašnji đak generacije bijeljinske gimnazije, diplomirani matematičar i programer, te sertifikovani računovođa, ali prije svega majka dvije djevojčice, svjesna stvarnosti sa kojom se njena djeca svakodnevno suočavaju, željela je da ukaže na preopterećenost djece školskim obavezama, te je uputila pismo Ombudsmanu za dječija prava, a zatim i Pedagoškom zavodu Republike Srpske. U svojim pismima Ana ističe da trenutni obrazovni sistem ugrožava zdravlje djece, ne doprinosi njihovom obrazovanju i pripremi za budućnost, te narušava pravo na slobodno vrijeme, odmor i igru. Ovaj stav u svojim pismima obrazlaže činjenicama da je za uspijeh u školi neophodno da djeca dnevno provedu 8 do 12 časova radeći, uključujući i vikende. Poredeći to sa radnim vremenom odraslih, kojima je zakonom propisano maksimalno osmočasovno radno vrijeme, uz dva dana odmora sedmično, zaključuje da djeca spadaju u kategoriju onih koji rade prekovremeno i nemaju ni jedan slobodan dan tokom sedmice, a roditelji su, u pokušaju da im pomognu, postali dio obrazovnog sistema, učitelji kod kuće i sponzori privatnih časova.

Odgovor Pedagoškog zavoda: Standardni okvir bez konkretnih mjera

Na majčino pismo, Pedagoški zavod Republike Srpske odgovorio je formalno, ističući kako cijeni roditeljsku brigu i kako kontinuirano rade na unapređenju obrazovnog sistema. Zavod je naglasio da nastoje omogućiti učenicima sticanje funkcionalnih znanja i razvijanje kritičkog mišljenja, ali je odgovor ostao uopšten, bez konkretnih mjera koje bi riješile pitanje preopterećenosti djece.

Ana nije bila zadovoljna odgovorom. Iako je cijenila trud Zavoda, osjećala je da njen apel za konkretnim mjerama nije adekvatno shvaćen. Ona u svom odgovoru dalje elaborirala potrebu za reformama.

Klasno raslojavanje u obrazovanju

Jedan od ključnih argumenata u Aninom odgovoru Pedagoškom Zavodu RS jeste da trenutni obrazovni sistem podstiče klasno raslojavanje. Djeca čiji roditelji mogu priuštiti privatne časove ili imaju dovoljno vremena da im pomognu u učenju, imaju veće šanse za uspjeh. S druge strane, djeca iz porodica sa skromnijim mogućnostima, ili oni koji nemaju podršku kod kuće, suočavaju se sa znatno težim izazovima. Bez obzira na talente i sposobnosti, ta djeca ostaju uskraćena za priliku da postignu izuzetne rezultate i često su degradirana lošim ocjenama, što može uticati na njihov osjećaj vrijednosti i šanse u budućnosti.

Ana je jasno istakla da ovakav sistem ne može biti smatran pravednim i dobrim. On nije samo opterećujući, već i nepravedan jer ne pruža jednake mogućnosti za uspjeh svim učenicima.

Ana u svom odgovoru Pedagoškom Zavodu RS sugeriše da se donesu hitne mjere za rasterećenje, ali i da se krene u temeljan proces reforme obrazovnog sistema. 

“Jedna od hitnih i konkretnih mjera bi mogla biti da se učenici ne propituju nasumičnim prozivanjem da bi se otkrilo šta ne znaju, već najavljeno i planski kako bi se utvrdio nivo znanja. Na ovaj način, fokus bi bio na učenju, a ne na stvaranju straha od iznenadnog provjeravanja. Druga mjera bi mogla biti vraćanje prijemnih ispita u srednje škole, jer napetost i stres oko ocjena u osnovnoj školi je uglavnom uzrokovana činjenicom da uspijeh utiče na izbor srednje škole. Kada bi se u proces pronalaženja mjera uključili roditelji, djeca i nastavnici, vjerujem da bismo došli do još dobrih mjera i prijedloga.” – navodi Ana u svom odgovoru Pedagoškom Zavodu RS.

Borba se nastavlja i idealizam kao pokretačka snaga

Iako se može činiti da je ovo “borba protiv vjetrenjača”, jasno je da glas roditelja ne treba ignorisati. Možda sistem nije lako promijeniti, ali svaka inicijativa, svaki podignut glas, korak je ka boljem sutra. Ako ništa drugo, ova majka je svojim pismima i upornošću skrenula pažnju na problem koji pogađa sve porodice sa školskom djecom – problem opterećenosti, stresa i nejednakih prilika za uspjeh.

Ana Nikolić za portal Bijeljina Danas dodatno ističe

“Moj osnovni motiv za ovu borbu i javno istupanje jeste da učinim ono što je do mene. Neprihvatljivo je da imamo problem, da kukamo i žalimo se, a da ništa ne učinimo. Ovu temu sam analizirala iz svoje tri uloge, kao roditelj, radnik i poslodavac. Zapitala sam se šta je zajedničko što iz te tri uloge očekujem od obrazovnog sistema i shvatila sam da nas trenutni sistem ne vodi ka uspjehu ni u jednoj sferi života i rada. Osnovno što postiže jeste mržnja prema procesu učenja, prema autoritetima, ulivanje straha od grešaka, te razvijanje prekomjernog takmičarskog duha. Savremeno doba traži svestrane, kreativne ljude, spremne da se usavršavaju i mijenjaju. Vještačka inteligencija i roboti će nas prevazići u svim oblastima, i nema potrebe da se takmičimo s novim tehnologijama u poznavanju suvoparnih činjenica, čija je i istinitost upitna. Treba da naučimo djecu znanjima najprije iz jezika i matematike, te da ih upoznamo sa svijetom oko nas, ali ne tako da ih opteretimo da moraju napamet znati informacije. Treba da ih naučimo kako da dođu do pouzdanih informacija, kako da analiziraju i logički zaključuju.Treba da ih pustimo da budu maštoviti i kreativni. Treba da ih naučimo kako da uče iz grešaka, jer su greške prilika za otkrivanje sopstvenih ograničenja i preduslov za usavršavanje i napredovanje. Jedna od najvažnijih vještina u budućnosti biće sposobnost razlikovanja istine od laži. Stižu deepfake tehnologije, za koje moramo biti spremni. Dakle, moramo biti izuzetno digitalno pismeni, ali i zadržati sve one prirodne, bogomdane sposobnosti i moći koje vještačka inteligencija nema.Od enciklopedijskog znanja su daleko važnije vještine kao što su samodisciplina, istrajnost, samosvjest, sposobnost za timski rad i komunikaciju i, opet ponavljam, spremnost da se neprekidno uči.”

Ostaje da se vidi hoće li njen glas i prijedlozi doprijeti do onih koji imaju moć da uvedu promjene. Donkihotovska ili ne, ova borba vrijedi svakog truda – jer se radi o budućnosti djece, a ona zaslužuju najbolje što im možemo pružiti.

Izvor: Bijeljina danas