Nikola Rokvić iskreno o porodici, hodočašću i karijeri, ali i o strahovima i iskušenjima
Pjevač Nikola Rokvić naslijedio je gen za muziku od oca Marinka Rokvića, ali njegov put do zvijezda nimalo nije bio lak.
Porodica pjevača je mnogo trpila, ali danas je ona primarna.
Potičete iz muzičke porodice i mladi ste ušli u svijet muzike. Koja osobina je presudna da neko ostane uspješan u svojoj sferi?
“Uvijek sam govorio bilo čime da se baviš ili jesi ili nisi. Na silu, mislim da nije moguće napraviti neke velike uspjehe. Nazvao bih to darom Božijim koji svako od nas ima, samo treba pronaći sferu u kojoj si dobar i koja je svrha u tvom životu. Kada otkrijemo svoj dar, onda mislim da je disciplina, dosljednost, mnogo vježbe i upornosti potrebno da bi neko bio uspješan i istrajao u svemu tome godinama”, kaže Nikola.
Vama i vašem bratu je muzika u krvi, naslijedili ste to od oca. Koliko ste ponosni na to što ste donekle i nadmašili Marinkovu popularnost?
“Drugo je to vrijeme bilo. Mislim da je Marinko u vrijeme bivše Jugoslavije bio velika zvijezda narodne muzike. Sad je opet neko drugo vrijeme. Vrijeme će pokazati dokle smo mi stigli. Uvijek govorim da je vrijeme tek ispred mene i da ću tek dati dosta dobre muzike. Muškarac tek sazrijeva i najbolje pjeva između 40. i 50. godine. Vjerujem da je narednih 10, 15 godina jako bitno za moju karijeru. Ali dobro, uvijek ću reći, tata je uvijek tata, mi smo naslijedili od njega taj gen, on nas je uveo u sve to. Ostavio je iza sebe veliku karijeru, koju je dovoljno, ako Bog da, da mi potvrdimo i da barem dođemo do njegovih visina. To je dovoljno”.
Koliko je odricanja potrebno da bi se opstalo u svijetu muzike?
“Kao i u svakom ozbiljnom bavljenju posla, mnogo je odricanja potrebno da bi se dostigle neke visine. Pjevanje bih uporedio sa sportom i ja sam prošao kroz razne faze. Da se dosegnu velike visine i da se dugo ostane tu, doći do koncerata i izvoditi pjesme na visokom nivou, za to je jako bitno psihofizičko stanje. Zato je bitno da pjevač zdravo živi, da se bavi sportom, da bude često u prirodi, da je emotivno ispunjen. Za taj period odrastanja prolazi se i kafana. Jako je teško opstati i biti na visokom nivou ako se ne živi zdrav život. To su neke zamke koje pjevači prolaze – tu su i alkohol, nespavanje, ostaje se do jutra u kafanama. Za glas je najbitnije spavanje, odmor, zdrav život, ishrana, sport. Otkrio sam tu neku stranu i da jedino uz takav način života mogu da dugo ostanem zdrav i da pjevam na jednom dobrom nivou”.
Vaš savjet za mlade kolege, kako napraviti uspjeh?
“Treba da budemo uporni, da koliko god se puta desi neki pad, moramo ići dalje. Kad je čovjek uporan, veće su mu šanse da napravi neki uspjeh. Mislim da je bitno da mladi ljudi treba da imaju vjeru u sebe, da imaju cilj i vrh ka kom idu, ako uspiju da vizuelizuju cilj, da vide sebe gde treba da budu da onda krenu ka tome, budu uporni, istrajni. Ako je neko uporan, ako ima talenta, dara i ako je dosljedan svim tim koracima, mislim da može da napravi uspjeh”.
Da li je nekad porodica trpjela zbog toga? Kako ste uspijevali da pravite balans?
“Bilo je trenutaka kada je porodica trpjela, ali sam sada izabrao neki drugi put, možda malo teži, ali vjerujem da je moguće posvetiti se porodici, djeci i napraviti velike stvari u karijeri, pogotovo u muzičkom svijetu. Prije nekoliko godina sam pročitao intervju velikog pjevača koji je izjavio da kada bi mogao da vrati vrijeme, sve to što nije bio kod kuće, što je propustio odrastanje djece, te neke lijepe trenutke zbog posla on bi to sve drugačije uradio i posvetio bi se porodici”.
Njegove riječi su mi se urezale jako i trudim se da budem što više vremena sa porodicom i djecom, da svaki trenutak odrastanja provedem sa njima. Porodica mi je primarna, a ostalo vrijeme usmjeravam ka karijeri i nadam se da ću uspjeti da ispunim ta dva puta radošću. Možda da sam se samo posvetio karijeri i da mi je to primarno brže bih došao do visina, ali ja sam odabrao put porodice. Kad se budem za 20-30 godina okrenuo, znam da ću biti zadovoljan, a već sam sad zadovoljan i zahvalan Bogu.
Osim muzike, velike podvige pravite i u drugim sferama, naročito onim humanitarnog karaktera. Iza vas je odlazak do manastira Svetog Nektarija Eginskog. Imali ste važan cilj i uspjeli ste u tome. Sa ove tačke gledišta, je l’ bilo trenutaka kada ste klonuli, da fizički niste mogli da izdržite?
“Kada krenete na takav put, na put hodočašća i svetog mjesta veoma je vidljiva i osjetna Božija blagodat i pomoć i čini mi se da sam tim putem izašao iz realnosti u kojoj živimo i ušao u jednu drugu – bez briga i strahova, bez opterećenja. Imao sam samo jedan cilj – da stignem živ i zdrav i prikupim što više sredstava za onkologiju. Tim izlaskom iz realnosti u ovu drugu, tamo sam shvatio koliko su svi ljudi povezani, koliko smo povezani sa prirodom, i u tim trenucima mi je značila podrška naroda. Sve je išlo svojim tokom. U nekim trenucima sam se osjećao kao da letim, a ne kao da šetam. Nisam dozvoljavao da padam, da kukam nad teškim trenucima. Svu tu teškoću i prepreke na koje sam nailazio sam pokušavao da preinačim u radost. To je jedna velika lekcija. Kad nam je teško, mi imamo tu potrebu da kukamo i da tražimo samosažaljenje. Nisam želio da upadnem u tu zamku, jer bi moja energija zauvijek pala, već sam u tim teškim trenucima sve to preinačio u radost i ljepotu. Tako sam pobjeđivao sve te prepreke”.
O čemu ste razmišljali u tim trenucima? Šta vas je tjeralo dalje?
“Vjerovao sam u krajnji ishod i sve sam prepustio Gospodu. Davao sam sve od sebe, a stvari na koje nisam mogao da utičem nisu me doticale. Sve prepreke sam predao Gospodu da ih riješi umjesto mene. Sve se poklopilo čudesno, bio sam zapanjen i nijem pred stvarima koje su se dešavale, sve ono na šta sam nailazio, šta sam sve vidio, sve je imalo smisla, bilo je povezano. Sve me je vodilo do cilja i radosti koju sam osjetio i koju i dalje osjećam i samim tim do ispunjenja zavjeta”.
Da li ste strahovali zbog nečega?
“Trudim se da nemam strahove. Trudim se da ih na svjesnom nivou prevaziđem. Jedini su ti strahovi da svojom palom prirodom ne učinim nešto što nije dobro, ali uzdam se da ću uz Božiju pomoć uspjeti da prevaziđem sva ta iskušenja”.
Da li su se ta odricanja isplatila?
“Ulaganja u djecu i porodicu se uvijek isplate. Kada vidite da su zadovoljni, sva ta odricanja su mala naspram svega toga”, rekao je on za Blic.
Planine u bijelom ruhu: Ski-centri očekuju dobru sezonu
Saobraćajna nesreća u Srbiji: Jedna osoba poginula, troje teško povrijeđeno
