Svetislav Pešić pričao je poslije uspjeha Srbije i osvojene bronze.

Srbija je osvojila bronzu na Olimpijskim igrama. Mogla je da se bori za zlato, ali je poslije drame izgubila u polufinalu protiv Amerike. Uspjela je na vrijeme da se oporavi i da u duelu za treće mjesto savlada Njemačku i dođe do odličja.

Poslije svega što se dogodilo pričao je selektor Svetislav Pešić. Otkrio je kako su izgledale pripreme za Nijemce.

“Uobičajene su bile pripreme, mada i malo specifične, jer su bile dvije fizički teške i izazovne utakmice, mentalno takođe. I protiv Australije vidjeli ste koliko nas je koštalo od 24 poena minusa do produžetka i pobjede protiv fantastične ekipe. Onda Amerika, sve znamo, vi znate, navijači, mi znamo takođe. Teško je bilo pripremiti se, moram da priznam. Bilo je izazovno, igrali smo na 90 poena i protiv Australije i Amerike. Fantastične odbrane iako je bilo toliko poena. Ogromna potrošnja, da se ne ponavljam. Sve je teško. Taj stres te jednostavno pretvori u neku, kako da kažem, uživanje i zadovoljstvo, cilj koji je jasan i postavljen”, rekao je Pešić za RTS.

Nastavio je u istom tonu.

“Nama je cilj bio da ovako fantastičnom turniru, najjačem u istoriji Olimpijskih igara. Taj cilj, medalja, pa bilo koja, sve su bile zlatne. I od kada smo dobili Amerikance za rivala u grupi, trebalo je put do cilja da izaberemo. Put je bio kratak, ali naporan, prepreke koje smo rješavali. Čestitao sam igračima na svemu i na utakmici i na ponašanju i tom timskom duhu, na zajedništvu. Stvorili su jednu atmosferu, osjetili su da su potrebni jedan drugom, drugarstvo se povećava. Ponekad se pitaš šta ti to treba, pa onda dođu momci, motivišu te. Kada je trener motivisan, onda su svi motivisani.”

Na društvenim mrežama se pojavio i snimak na kom se vidi kako mu reprezentativci pjevaju u autobusu.

“To je uobičajeno, to su divni momci. Bilo je tu i nesporazuma. Znate kako, stići do cilja, a ljubiti se tri puta u usta, nema rezultata. Treba se ljubiti poslije svega što se desi. Nema ljubljenja. Ima tu puno iskusnih igrača, imali su svoje prijedloge, primjedbe. Pošto sam ja trener, onda moram da sakupim to na jednom mjestu, da prihvatim ono što smatram da svakome od igrača pripada. Zajednički je ovo uspjeh. Svi smo mi na neki način doprinijeli. Čak i igrači koji su bili bolesni, vidjeli ste koliko smo imali nesreće sa malim Nikolom Jovićem, spremao se za Olimpijske igre ijcele sezone, pa se povrijedio, pa je dobio virus, ispao je iz ekipe. Milutinov je pod temperaturom igrao protiv Amerike. Na tom putu do cilja postoje prepreke, to su i ove povrede, nervoza. Nervozan je onaj koji hoće da napravi uspjeh u životu. Zadovoljni smo, ne samo zbog pobjede protiv Nijemaca, nego zbog cijelog puta koji smo imali. I ja sam sebi postavio pitanje za taj put u Abu Dabi, zbog druge klime, svega…”

Istakao je da su dve utakmice protiv Amerike, iz Abu Dabija i u prvom meču grupne faze, pomogle ekipi da vidi određene stvari.

“To se sada vidi da nam je bilo korisno. nikada ne bih igrao protiv slabijih od mene na pripremama. Ne dam slabijima da se uče na nama. Amerikanci su jači, imaju više potencijala, odgovaralo nam je da vidimo gdje smo u odnosu na njih i da vidimo šta možemo da uradimo kada dođu zvanični mečevi. Tamo smo imali dvije izvanredne četvrtine i sa aspekta rezultata.U prvom grupnom meču smo tri četvrtine bili u igri. U pripremi za Amerikance, kada smo otvorili sve knjige, skautinge, analize oba meča i njihove utakmice na prvenstvu. Otkrili smo neke stvari koje nismo vidjeli. To nam je pomoglo u stručnom štabu i igračima, da donosimo neke drugačije odluke. Te pripreme su bile kratke, intenzivne. Uspješne, ne samo zbog toga što smo završili takmičenje. Lijep je osjećaj kada pobijediš posljednji meč, pa ideš kao pobjednik kući. Pobijedili smo, srećni smo, zadovoljni.”

Nije htio da upoređuje meč sa Amerima sa nekim prethodnim duelima koje je vodio kao selektor.

“U sportu se prošlost ne računa, samo šta je danas i šta će sutra da bude. Bilo je dobrih i teških mečeva, bilo je grešaka trenera i dobrih odluka trenera. Bila je to dobra utakmica, mogli smo da ih skinemo do kraja. Znali smo da sakrijemo naše slabosti, da istaknemo naše prednosti. Te dvije prethodne utakmice su pomogle da vidimo, da ne izmišljamo toplu vodu, da se ne bavimo previše Amerima, nego da prilagodimo našu odbranu i napad. Ono što smo otkrili, gdje da ih napadnemo.”

Zatim je detaljnije pričao o taktici za Ameriku.

“Recimo, naš cilj je bio da napadnemo u reketu, imamo najboljeg igrača na svijetu na toj poziciju. Imamo i Petruševa u sjajnoj formi i pun je samopouzdanja. Htjeli smo da guramo loptu ispod koša i da pravimo balans između unutrašnje i spoljne igre. I da promijenimo ritam, da razlikujemo šta je pozicioni napad, kako naći balans između igre u tranziciji i promjene ritma i igrati pet na pet. Zašto pet na pet? Zato što Amerikanci igraju drugačiju košarku, teško se snalaze bez lopte i nervozni su kada nemaju loptu u rukama. Gledali smo da im odbranom oduzmemo posjed i da organizovano napadamo. To je bilo dobro dok smo imali snage, izdržali smo. Ponestalo nam je snage na kraju, tih dva-tri minuta. Izgubili smo organizaciju igre, nismo mogli to da nadoknadimo intenzivnijom odbranom. Oni su tu napravili prednost i to su iskoristili.”

Kako je raditi sa Nikolom Jokićem?

“Najlakše je trenirati Nikolu Jokića, on je jednostavan dečko, posvećen ekipi, košarci do kraja. Ako odluči da igra, onda je 100 odsto unutra, za vrijeme i prije i poslije treninga i tokom. Spreman za svaku vrstu komunikacije, da vrati, da ima povratnu informaciju, ideju za rješavanje nekog problema. Ima ogromno iskustvo iako je mlad i još treba da igra. Isto tako i Bogdanović, Micić. Sve to su igrači koji imaju iskustvo kao igrači, trenirali su ih najbolji. Naravno da njihov stav, prijedlog, primjedbe, uzimaju se na stolu, analiziraju se i nakon toga se donose i odluke. Na kraju, znate kako, ja sam na početku trenerske karijere mislio da to narušava neki autoritet. Godinama se puno nauči, onda jednostavno razumiješ da je trener tu zbog igrača i da su oni najvažniji dio i ono što često spominjem i što oni znaju. Nije dobro da trener bude iznad ekipe, a istovremeno je važno da igrači znaju ko je tu najvažnija osoba, a to je trener i da prate ono što od njih traži. I da trener zna da on nije iznad ekipe. Ako se napravi balans, onda je to i dio naše dobre saradnje, uspjeha. Napravili smo taj balans. Razumijemo se dobro.”

Zna šta je i jedan od glavnih razloga uspjeha.

“Imamo osam igrača rođenih u istoj generaciji 94/95, Bogdan nešto stariji, Petrušev i Jović nešto mlađi. Igrali su puno zajedno u svim mlađim selekcijama, kao i u seniorskim. Dobro se poznaju. Generacijski se dobro razumijju, znaju šta su im prioriteti u životu. Postali su vrhunski profesionalci u smislu posvećenosti. Kada su riješeni da igraju za reprezentaciju, onda ništa više ne postoji, fokus je samo na trening, odmor, terapije, na sprovođenje zadataka koji su postavljeni i onda to nama koji smo zaduženi za druge stvari olakšava posao. Razumijevanje između njih je najvažnije. Ta generacijska povezanost je najvažnija stvar, zajednički interesi, prioriteti i kroz trening i kroz život. I da izađu i da proslave, sve što treba.”

Mnogi kažu da je meč Srbije i Amerike bio jedan od najboljih u istoriji…

“Potrebno je da prođe malo vremena, da se slegne sve, završio se turnir. Znali smo tada, znamo i sada, da je to najjači olimpijski turnir ikada. Ne samo zbog snage američke reprezentacije, ne upoređujem ih sa 1992. godinom, ja sam tada bio sa Njemačkom. Znam dobro, kao i što svi znaju, ne želim da poredim. Ono je bilo drugo vrijeme, druga košarka. Ovo je 2024. godina, to je pola vijeka prošlo. Košarka je napredovala i individualno i atletski i sve. Najviše je napredovala košarka van Amerike, postala je globalni sport kao i fudbal. Nema grada gdje košarka nije uz fudbal najpopularniji sport. Želim da kažem da se evropska košarka ili košarka van Amerike približila najboljoj košarci, a to je NBA liga. Sve ovo što se dešava i danas i što se dešavalo na Mundobasketu… Možda pričaju da Ameri nisu motivisani, ali to pričaju oni koji ništa ne znaju. Košarka van Amerike strahovito napreduje i zato se taj okean između Evrope i Amerike suzio. Povećao se značaj i kvalitet evropske košarke, vidite to i po mečevima Evrolige i NBA lige. Jeste da se igra drugačija košarka, ali ukupno gledano to je ogroman kvalitet”, zaključio je Pešić.

Izvor: Mondo