U Novom Selu, udaljenom 12 kilometara nizvodno od Gradiške, koje ni na koji način nije moguće poistovjetiti sa njegovim imenom, jer ovdje ništa nije novo, već staro i urušeno, Amanda Račić proizvodi povrće.

Njena bašta i plastenici, pored kuće na kraju sela, gdje živi sa kćerkom i ocem, bujni su i puni sočnih plodova. Ove godine rod je veoma dobar. Najviše ima paradajza i paprike.

Amanda i njen otac Brane zasadili su 5.000 struka ovog povrća. Njena računica poslije prve berbe ukazuje da će na svome imanju ove godine proizvesti 20 tona. Paprike isporučuju lokalnim trgovinama, a najviše u kućnoj dostavi. To zahtijeva mnogo rada i truda, dan bez odmora.

“Ustajem u pet svakog jutra. Prvo idem na posao u tapetariju, to je preduzeće koje proizvodi namještaj u Gradišci. Radim u proizvodnji, a povremeno u administraciji. Poslije osam sati rada u fabrici, kod kuće me čeka još mnogo obaveza. Imamo stotinu gusaka. Proizvodimo meso i guščiju mast. Kada nahranim ovu živinu, pa ribu u ribnjaku, prihvatam se posla u bašti”, navodi Amanda svoje obaveze koje je teško zapamtiti i evidentirati. Ima ih napretek. Svaki minut je isplaniran.

U Amandinim vrijednim rukama živi nada da Novo Selo, a posebno zaselak Jazmak nisu umrli.

U selu je desetak žitelja i četvoro djece. Nekada ih je bilo neuporedivo više. Sada su kuće urušene, zarasle u bršljan sve do dimnjaka i krovne dume, ili su na zidinama koje odavno niko ne pohodi teško čitljivi oglasi o prodaji.

“Niti ko prodaje, niti kupuje. Ne dolazi ni prolazi. Samo lovci vikendom sa psima koji tjeraju divljač projure selom i zamaknu u šumarak, u šikaru. Mene to nije pokolebalo, ova pustolovina, u odluci da se vratim iz Njemačke i pokušam ovdje raditi ono što volim. Ovdje mi je najbolje”, priča 36-godišnja Amanda.

Voljela bi, kaže, da u selu ima više mladih. Ne treba biti pesimista, nisu mladi lijeni i bez ideja, samo ih treba ohrabriti i pomoći, bilo bi tada boljih rezultata.

“Šta je bilo presudno za povratak?”, nametnu se pitanje, sasvim spontano.

“Moj otac je počeo proizvodnju u jednom plasteniku. Pridružila sam se prije pet godina i shvatila da me taj rad opušta. Rasterećena sam, sasvim. Rad je za mene neki vid hobija, terapije… Uživam u mirisu, izgledu povrća, pratim kako cvjeta, raste i rađa. Te promjene, napredak, vidljive su svakog jutra. To mi daje snagu, ohrabrenje, jer shvatam da radim nešto korisno”, objašnjava Amanda držeći u ruci tek ubrani paradajz.

Počela je popodnevnu berbu za isporuku.

“Ova godina je rodna, dobro nam ide. Isplativo je. Nije to neka naročita zarada, ali, ko hoće da radi, može i ovdje solidno da zaradi i opuštenije da živi nego u inostranstvu. Ja sam rođena u Rijeci, živjela dugo u Njemačkoj, ali sam Novo Selo stavila na prvo mjesto”, priča Amanda.

Svake godine već poslije januarskih praznovanja Amanda počinje sezonu koja traje cijele godine.

“Od februara su intenzivni poslovi. Tada počinjemo proizvodnju rasade. Ložimo vatru u plastenicima da bismo obezbijedili optimalne uslove za klijanje i rast. Svaki period ima svoje principe. Sada je u plasteniku vruće, pakleno. Tu je temperatura duplo veća nego vani. Ali meni ne smeta, navikla sam. Pokušavamo zasjenjivanjem i provjetravanjem spasiti povrće od žege.”

U jesen, kada prođe sezona u bašti, Amanda i njen otac prerađuju povrće, prave ajvar, salatu, kisele papriku. Nude ih na tržištu, dugogodišnjim kupcima.

“Jedan posao prestaje, drugi počinje i tako ukrug. Šta god radim, trudim se da budem uspješna. Za sada mi dobro ide, a tome učim i kćerku. Mene su roditelji od najranijeg doba učili da radim i da proizvodim. To je bilo presudno za moju ličnost”, objašnjava Amanda svoju životnu filozofiju.

I u tome ne vidi ništa posebno niti drugačije.

Kasno naveče, kada okonča sve poslove, pomaže devetogodišnjoj kćerki Martini, učenici Osnovne škole “Vaso Čubrilović”, da lakše završi domaće zadatke. I da nauči istu lekciju koju su nju, kada je bila u Martininim godinama, naučili mama Tatjana i otac Brane.

Pohvala kćerki i kritika državi

Brane Račić, Amandin otac, hvali kćerku i njenu posvećenost seoskim poslovima.

“Radimo složni i po dogovoru. Amanda je uspješan organizator i hitar dostavljač povrća, odakle god dobije poziv, a ja više volim raditi u plasteniku, kod kuće”, priča Brane.

Ipak, ukazuje i na višegodišnji problem uvoza koji sputava domaće proizvođače.

“Rod je savršen, nikada bolji. Kvalitet takođe. Međutim, uvoz je problem. To nam stvara nerješive probleme, a država to ne shvata, neće da razumije naše vapaje. Ne vrijedi što je u domaćim baštama svaki proizvod zdrav i svjež kada trgovački lobiji uvoze sve što mi proizvodimo, nude jeftinije i nas eliminišu sa tržišta.”

Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović